Europa lažnom zabrinutošću daje zamah Izraelu: Licemjerne zapadne deklaracije o priznanju Palestine, bez ikakvog spominjanja sankcija ili bojkota, potiču potpunu okupaciju Gaze, još veću brutalnost te trajnu eliminaciju čak i teoretske Palestine
Najava Netanyahu-a o “potpunom osvajanju Pojasa Gaze” zvuči kao završni akt rata koji je odavno prešao granicu prihvatljivosti. Nakon gotovo dvije godine neprekidnog bombardiranja i kopnenih upada, izraelski premijer sada pred svojim kabinetom predstavlja jednostavnu formulu: uništiti Hamas do posljednjeg tunela, a teritorij staviti pod izraelsku čizmu. Neskriveni cinizam postaje još očitiji u trenutku kada čak i zapadni mediji gotovo svakodnevno koriste pojam “genocid”. Stoga, suočen s rastućim međunarodnim pritiskom i strahom da bi se jednog dana mogao suočiti s pravdom, Netanyahu bira strategiju bijega naprijed – okupirati sve, suzbiti svaku raspravu o palestinskoj državnosti i ugušiti svjedoke na terenu.
U Bruxellesu, Parizu i Londonu političari istovremeno prijete “skorašnjim priznanjem Palestine”. Iako na naslovnicama te geste izgledaju hrabro, realnost je brutalna: nitko od njih ne spominje sankcije, embargo na oružje ili čak prekid profitabilnih izraelskih softverskih i sigurnosnih ugovora. U odsutnosti stvarnog pritiska, Tel Aviv te prijetnje tumači kao diplomaciju bez zuba. Rezultat je apsurdan: što su europske deklaracije glasnije, izraelske bombe padaju žešće, a sada se otvara i opcija kopnenog “čišćenja” preostale trećine enklave koja još nije pod punom izraelskom kontrolom.
Ta dvoličnost Zapada još snažnije ukazuje na raspad moralnog kompasa koji se nekoć pozivao na univerzalna ljudska prava. Dok je protiv Rusije, Kine ili Irana dovoljan mig za uvođenje masovnih sankcija, Izrael prolazi nekažnjeno čak i nakon šest desetljeća okupacije, stotina rezolucija UN-a i, prema posljednjim podacima, više od 60,000 ubijenih Palestinaca otkako je započela operacija “Željezni mač”. Pragmatična kalkulacija zapadnih elita uvijek prevagne: Izrael je “naš” i strateški koristan, pa se ne može proglasiti negativcem, bez obzira na ruševine koje ostavlja iza sebe IDF.
U tom kontekstu, prijetnje priznanjem palestinske države postaju taktička magla. Čak i ako ih sutra potpišu deset europskih vlada, gdje će ta država fizički postojati? Pod kojim to toponimom će se smjestiti ako je sjever Gaze sravnjen, sredina postala zona smrti, a jug pod trajnom blokadom? Isti obrazac već se vidi na Zapadnoj obali, gdje je proces aneksije napredovao toliko daleko da Trumpovu administraciju više nitko ni ne pita kada će formalno priznati izraelski suverenitet nad tzv. C područjima. S Golanom se isti eksperiment pokazao politički bezbolnim. Logika sugerira da će Washington, posebno pod Trumpom, bez zadrške primijeniti taj model i na preostale palestinske teritorije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
