Mir kojeg se Europa najviše boji: Mogući dogovor Putina i Trumpa ide puno dublje od same Ukrajine, tiče se globalne preraspodjele moći – završiti sad na krivoj strani značit će vječnu degradaciju
Velike stvari se događaju, barem potencijalno. Trump i Putin najavljuju summit koji bi, prema službenim izjavama, mogao okončati rat u Ukrajini. Dok u Bruxellesu raste nervoza, u Moskvi i Washingtonu vlada oprezni optimizam – to je optimizam dvojice aktera koji napokon pregovaraju izravno, svjesni da ih stoljetna logika geopolitike čini prirodnim suparnicima, ali i saveznicima kad je riječ o razbijanju europske homogenosti. Ukoliko se dogovor doista postigne, jasno je da će najveći gubitnik biti Europska unija, čija se vanjska politika svodi na reagiranje na poteze drugih.
Trumpu je potreban brzi, dramatični uspjeh – domaća i globalna javnost umorna je od rata koji je isprva bio prikazivan kao “borba demokracije protiv autoritarizma”, a sada se pretvorio u skupu pat‑poziciju. S druge strane, Putin ima luksuz vremena: ruska ekonomija, unatoč sankcijama, pronašla je ventil na Istoku i Jugu, a Kremlj može teoretski ratovati još godinama. Međutim, ruskom je vodstvu jasno da bi dugotrajna vojna iscrpljenost mogla srušiti financijski temelj države. Zato ponuda za summit dolazi u pravom trenutku za oba predsjednika.
Scenarij koji se razmatra u Washingtonu gotovo je klasična “real‑politik” nagodba: zamrzavanje linije bojišnice uz formalno ili neformalno priznanje ruskog suvereniteta nad Krimom i dijelom Donbasa, zauzvrat ukidanje dijela sankcija te povratak ruskih energenata na zapadno tržište. Trump bi, naravno, taj paket prodao biračima kao “mir bez američkih vojnika na fronti” i “smanjenje cijena benzina”. Za Putina je ovo ratna pobjeda, možda manja od očekivane, možda skuplja od očekivane, ali ipak pobjeda.
Europa se našla u paradoksu – najglasnije zagovara ukrajinski suverenitet, a istovremeno je ekonomski najranjivija ako rat potraje. Inflacija, energetske turbulencije i rastuća desnica u EU-u potiču jačanje “mirovnog lobija” koji bi, posebno u zemljama poput Njemačke i Francuske, sutra mogao bez velike pompe prihvatiti dogovor koji dolazi iz Bijele kuće. No institucije EU-a retorički ostaju čvrste jer si ne mogu priuštiti javno priznati da nemaju instrumente pritiska na Moskvu izvan sankcija koje već godinama imaju sve slabiji učinak. Naravno, još manje si mogu priznati da bi ovakav ishod rata, ne računajući Kijev, bio najveći poraz za EU.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
