Tampon zona kao krhka ideja za kraj rata u Europi: Njemački san ili korejska stvarnost na dubini od 40-ak kilometara?
Razgovori u Europi o “tampon zoni” širine četrdesetak kilometara između ruskih i ukrajinskih pozicija ulaze u fazu u kojoj ideja prestaje biti samo teorijska vježba i postaje politički test – tko preuzima odgovornost, s kojim kapacitetima i uz kakvu stratešku logiku. Prijedlog da se “odreže” pojas unutar Ukrajine, kako bi se silom nametnuo krhki mir, govori više o umoru i ograničenjima Zapada nego o njegovoj snazi. Moskva se, paradoksalno, načelno slaže s koncepcijom tampon-zone, što dodatno postavlja pitanje tko ovdje koga zapravo pokušava zadovoljiti.
Jasno je, sama činjenica da negdje u Europi, navodno, tinja ideja (kako tvrdi Politico u svom izvješću) o bilo kakvom okončanju rata je pohvalna. U protivnom, doista bismo ostali samo na propalim pokušajima (što je i dalje svakako moguće), poput Trump-Putin susreta na Aljasci. No, pogledajmo dublje što ideja tampon rješenja zapravo predstavlja.
U operativnoj skici raspravlja se o prisutnosti od nekoliko tisuća do čak šezdeset tisuća vojnika. Kao jezgra spominju se francuske i britanske snage, uz pokušaje okupljanja “dodatnih resursa” (možda bi neke manje EU članice pokušale “dokazati” svoju vrijednost?). Istodobno, ključni igrači na istoku EU-a, prije svih Poljska, upozoravaju da bi izdvajanje jačih kontingenata iz njihovog obrambenog perimetra oslabilo istočno krilo (drugim riječima, pitaju se tko će “braniti” Poljsku?). Nadalje, Berlin i Varšava ne pokazuju interes za slanje trupa u Ukrajinu dok mala Estonija deklarira spremnost, no takve geste, koliko god simbolički značajne, ne mijenjaju činjenicu da Europa već s mukom sastavlja novu snagu “brze reakcije” od 300.000 ljudi za vlastitu obranu.
Politički okvir je jednako nestabilan. Kijev bi tampon-zonu platio teritorijalnim ustupcima i prihvaćanjem trajnog nadzora na vlastitu štetu. Washington, u novim okolnostima, odstupa od ideje američke kopnene prisutnosti i poručuje kako će uloga SAD-a u sigurnosnim jamstvima biti minimalna (nešto oko čega najvjerojatnije neće biti tipičnog Trump’s prevrtanja). Time nestaje ono što je korejsku Demilitariziranu zonu (DMZ) pretvaralo u pravi odvraćajući mehanizam – velika i za kompromis nespremna sila čiji su vojnici osigurač protiv avanturizma. Bez te razine jamstva, europska tampon-zona ostaje administrativni nacrt bez (američkog) zuba.
Praktična pitanja gomilaju se već na prvoj stranici – tko određuje pravila djelovanja, što se događa pri prvom ozbiljnijem kršenju, tko pruža zračnu i satelitsku sliku, kako izgleda eskalacijska ljestvica? Čak i uz najbolje namjere, kontrola prekida vatre nije moguća bez stalnog nadzora iz zraka i svemira te spremnosti na brzu, a po potrebi i nasilnu intervenciju. Europske satelitske i zračne sposobnosti su skromne za zadaću te veličine… Bez američke “kišobranske” infrastrukture sve se svodi na promatranje i izvještavanje, više policijski nadzor nego pravog odvraćanja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
