Američki predsjednik se nespretno igra teorijom luđaka: Bombardirati “do temelja” Moskvu i Peking? Psovke i prazne prijetnje – Trump je u pola godine toliko oslabio da ne može regulirati ni podanika u Kijevu, a prijetio bi najvećim silama svijeta
Prošlo je otprilike točno šest mjeseci otkako se Donald Trump vratio u Bijelu kuću, a od prvog dana fokus je bio na završetku rata u Ukrajini. Prije nego što je preuzeo vlast, Trump je izjavio da će “u roku od 24 sata” prekinuti rat u Ukrajini. Mnogima je ta izjava djelovala potpuno nerealno, ali možda ne i njemu. Trump vjeruje da rješenja postoje i obično je on taj koji će ih osmisliti i realizirati. Kad vidi da nešto “ne ide”, brzo mijenja plan kako ne bi izgledao manje moćan nego što misli da jest.
U vezi s Ukrajinom moglo bi se napisati obimno izvješće o svim pokušajima koje je poduzeo, a posebno o njegovim stavovima koje je često mijenjao. Nakon što je odustao od ideje da će rat završiti unutar prvih 24 sata, usmjerio se na Zelenskog, pokušavajući ga prisiliti da prihvati njegovu viziju mira (o kojoj Kijev i Moskva vjerojatno ne bi htjeli čuti). Zelenski je samo slegnuo ramenima i mudro čekao da Trumpov “olujni” period prođe.
Vrhunac je bio sukob u Bijeloj kući. Trump, uz podršku bliskih suradnika sličnih stavova, naglasio je ono čega se držao tijekom cijele kampanje – da Amerika ne želi više financirati rat i da je potrebno hitno okončanje. Ubrzo nakon toga, došao je s novom idejom – uzimanjem ukrajinskih resursa u zamjenu za nastavak američke vojne potpore. Gdje je nestala ona želja za okončanjem rata? Kijev je, naravno, pristao na Trumpove zahtjeve.
Teško je procijeniti koliko je puta još promijenio smjer. Prije nekoliko dana stigla je informacija (po tko zna koji put) da Amerika obustavlja daljnju vojnu pomoć Ukrajini. Zanimljivo, neki veteran geopolitičke analize skočili su na tu tvrdnju, naglašavajući kako je ovo “napokon potpuno američko izdavanje Ukrajine” – kao da ne znaju o kome se radi. Očekivano, nekoliko dana kasnije Trump se ponovno okreće za 180 stupnjeva i najavljuje ne samo nastavak vojne potpore Ukrajini, već i to da će to biti s punim, do sada neviđenim intenzitetom.
Analize o “američkoj izdaji” su brzo pale u zaborav u razdoblju od 48 sati. I što sada? Reći da se Trump odlučio podržavati Ukrajinu? Zar ne bismo time trošili digitalni papir na možda još jedan Trumpov vanjskopolitički hit koji također uskoro može nestati?
Neki će reći da je Trumpov cilj da ga nitko ne može u potpunosti “pročitati”. To je sigurno postigao, ali kakvu mu to korist donosi? Donosi li mu to konkretne političke bodove ili ostvarenje? Teško. Prije će izgraditi neki globalni “tko se boji Trumpa još” stav – da, čak i nakon potpuno neopravdane agresije na Iran prošlog mjeseca. Ta agresija na Iran pokazuje da se Trump ne može smatrati ozbiljnim državnikom s kojim bi se moglo doći do bilo kakvog dogovora. Njegova riječ jednostavno ne znači ništa. Zašto bi onda značila nešto više ako je zabilježena na papiru?
Trump, čini se, ne shvaća da se hvaljenjem time kako je “zeznuo” Iran samo čini nevažnim. Podsjetimo, ponudio je Iranu pregovore, a zatim omogućio izraelski napad govoreći da će si uzeti dva tjedna za “razmišljanje” o tome treba li SAD ući u sukob. Ubrzo nakon toga, prije isteka roka, kreće s intenzivnom kampanjom bombardiranja iranskih nuklearnih postrojenja. Što je time postigao osim što se razotkrio pred cijelim svijetom kao marioneta cionističkog AIPAC lobija? Od Irana ne može očekivati nikakvu novu podršku, a ovim potezom je vjerojatno uvjerio mnoge sumnjičave u iranskom vodstvu da je “bomba” možda ipak potrebna.
Iranska operacija, ali i sam Iran, raskrinkali su Trumpa kao geopolitičkog početnika. Jer ako je zaista započeo agresiju temeljem Netanyahuovih tvrdnji da “Iran samo što nije napravio bombu”, onda doslovno ne zna ništa o sukobu na Bliskom Istoku. Naravno, Benjamin Netanyahu najviše voli takve saveznike kojima je možda promaknulo da već desetljećima ponavlja “Iran je na nekoliko mjeseci do bombe”, “Iran je na nekoliko tjedana do bombe”.
Trump se najviše osramotio pred svojom bazom, naročito onom inteligentnijom strujom koja, za razliku od njega, zna mnogo više o američkim ratovima (i prezire ih jer su to ratovi agresije, a ne obrane) i o izraelskom toksičnom utjecaju na američku vanjsku politiku. Na kraju je tako napravio medvjeđu uslugu Izraelu jer je i sam AIPAC (izraelski snažan lobi u Sjedinjenim Državama) do sada bio tabu tema koju nisu dirali ni ključni ideolozi MAGA pokreta. To se značajno promijenilo u posljednjim tjednima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
