ANALIZA SENADINA LAVIĆA: ‘BošnjaÄŤka politika se ponovo spremno nudi HDZ-u i diskreditira sve bosanske snage koje su se decenijama borile protiv hadezeovskog potkopavanja Bosne’
Piše: Senadin LAVIĆ
Većina građana državljana Bosne i Hercegovine uopće nije svjesna koje katastrofalne posljedice je izazvalo vezivanje tzv. “narodnih zastava” u multietničkom i multipolitičkom spektru države početkom 1990-ih. Strateški politički promašaj vezivanja “narodnih” zastava u Bosni i Hercegovini, umjesto razvijanja građanske političke kulture i ideologije, pogodovao je razornom antibosanskom mehanizmu etnoteritorijalizacije ili formiranja tzv. “etničkih teritorija” Bošnjaka, Hrvata i Srba na tlu države Bosne i Hercegovine. To je ujedno bio strateški politički cilj Srbije i Hrvatske tokom cijelog 20. stoljeća. Tamo gdje se pojavila navodna “narodna zastava” na tlu BiH ubrzo je počelo da se govori o “hrvatskoj” ili “srpskoj” zemlji (teritoriji, prostoru, republici) za koju onda brigu preuzimaju susjedne države Srbija i Hrvatska. Tako se iza tzv. “HRHB” pojavljuje Tuđmanov režim i strateški interes hrvatske države da se proširi na hercegovački prostor Bosne, a iza “Rs” se pojavljuje (skriva) Srbija koja tu teritoriju BiH smatra ratnim plijenom i jedinim uspjehom katastrofalnih ratova koje je pokrenuo Miloševićev srbijanski režim protiv Hrvatske, Bosne i Kosova 1990-ih godina.
Vezivanje zastava HDZ i SDA nije samo bilo znak neznanja ljudi iz “muslimanskog kulturno-historijskog” kruga, već istovremeno pokazivanje nesposobnosti, nemoći i neodgovornosti što je vodilo produbljivanju etničko-religijske napetosti koja nikako nije odgovaralo Bosni u procesu disolucije SFRJ, te direktno išlo na ruku SH projektu destrukcije Bosne. Strateški cilj Tuđmanove politike 1991-1992. godine bio je određen planom da se ratni sukob prenese iz njegove države na teritoriju Bosne i Hercegovine. (Hrvatska je preko tzv. “HZHB” (i HVO) ostvarivala dio projekta etnoteritorijalizacije u BiH.) Tako je rat između Srbije, pod čijom komandom je bila JNA, i Hrvatske premješten na teritoriju Bosne i Hercegovine, a zamrznut u Hrvatskoj do 1995. godine. Kad je to uspjelo (sukobi u selu Ravno, jesen 1991.), onda je pokrenuta druga faza djelovanja HDZ u BiH koja je jasno proizlazila iz dogovora Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu. To traje do danas i ne mijenja se nimalo.
Posmatrano s distance, bilo je jasno da je ratovanje u Hrvatskoj bilo ipak dio strateškog dogovora (“dogovoreni rat”, S. Omeragić) o zajedničkom agresivnom djelovanju protiv Bosne i Hercegovine. Sasvim je perverzno i nemoralno od strane tužilačko-pravosudnih institucija Bosne i Hercegovine što u zadnjih trideset godina nije bilo istraživačke istrajnosti i plodonosnog rada na utvrđivanju odgovornosti za agresiju Srbije na Bosnu i Hercegovinu. Haške presude i istražni postupci su osiguravali smjer daljnjih istraga i obilje materijala na kojima se mora i dalje raditi. Ratni zločini koje je počinio Miloševićev režim – ne zastarijevaju!
Srbija se tokom 20. stoljeća odnosila prema Bosni kao prema “srpskoj zemlji” ili srpskom “nacionalnom interesu”. Zato je historijska znanost, koja dolazi ispod čekića srpskih autora, puna krivotvorina i provincijalnih hiperbola o “srpskoj slavi” i “velikoj prošlosti”. Opća kulturno-historijska “agresija” na Bosnu započela je u dubini 19. stoljeća, s Načertanijem iz 1844. godine i traje bez prekida do Deklaracije svesrpskog sabora (DEKLARACIJA O ZAŠTITI NACIONALNIH I POLITIČKIH PRAVA I ZAJEDNIČKOJ BUDUĆNOSTI SRPSKOG NARODA, 8. juna 2024. usvojena u Beogradu). Perverzni, patološki i pomerički projekt srpskog “razuma” polazi od predstave da treba sve susjedske narodne grupe pretvoriti u Srbe i podvesti ih pod Srbiju. Zato ide propagandno djelovanje zasnovano na lažima i dopunjava se genocidnim istrebljenjima Drugih u Srbiji i okruženju. “Metodom” propagandne obmane i genocidnog istrebljenja nesrpskog stanovništva napravljena je katastrofa u 20. stoljeću na tlu Bosne, Hrvatske i Kosova. Aktuelna konstrukcija “srpski svet” otvoren je osvajački plan i nacrt novih katastrofa, obmanjivanja i ratovanja u ime srpstva.
Bosanci su veći dio 20. stoljeća bili prilično “izgubljeni” i “zbunjeni” nametnutom identitetnom politikom iz susjedstva i spornim posuđenim identitetima. Zbunjenost se posebno primjećivala u strukturi djelovanja bosanskomuslimanskog elementa u Bosni, Bošnjaka kao naroda, koji su svedeni na religijsku grupu koju tek treba nacionalizirati. U Titovoj Jugoslaviji bošnjački Bosanci su pod imenom “Muslimani” uspjeli da povrate svoj povijesni ritam egzistencije i razviju djelomičnu svest o svojoj bosanskoj liniji. Danas ih velikosrpska propaganda ponovo pokušava predstaviti i interpretirati kao muslimane ili kao grupu koja se odmetnula od srpstva, dakle, vratiti ih u stanje religijske grupe koju tek treba srbizirati, a to nema nikakve veze s povijesnim činjenicama niti sa naučnim znanjima. Srpska fake-znanost odoka opisuje svijet i definira pojave u njemu.
U drugoj polovici 2025. godine, aktuelna bošnjačka etnopolitika je izolirana i ignorirana od strane zapadnih država već desetak godina i nema ozbiljne saradnje s njom. Sličan proces se događa sa srpskom politikom u Bosnu koju je dugo promovirao i predstavljao M. Dodik, baja s crne liste, smijenjeni i poniženi predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta “Rs”. Predsjednik HDZ-a vječno skriva šta mu je poručeno iz evropskih političkih krugova! On i dalje izigrava legitimnog predstavnika evropskog puta Bosne koji je zasnovana na HDZ premisama. Dakle, bosanska politička zbilja je okupirana od destruktivne antibosanske etnopolitike, što svjesno što nesvjesno, i mora se transformirati u nešto drugo. Predsjednici etničko-religijskih političkih organizacija i zajednica se vrlo spornim tehnikama pretvaraju u “vođe naroda” i nije im dovoljno da vode stranke, određene političke organizacije s političkim programom, da budu “stranački lideri”, nego se moraju prometnuti na poziciju “vođe naroda”. Ništa manje nego “vođe naroda”! To rade uz pomoć religijskih institucija koje na razne načine daju “sakralnost” njihovom djelovanju i nametanju. Zato je “ljubav” između etnopolitike i religijske institucije dugotrajna i neupitna. Etnopolitika je djelomice, uz rafinirano distinkcioniranje detalja, produženje religijske hegemonije u evropskom svijetu koja je stoljećima eshatološki obećavala “nebesko carstvo” na zemlji. Umjesto slobode, ravnopravnosti i “nebeskog carstva” nastupilo je thompsonovsko “blejanje ovaca” (B. J. Štulić) na zemlji.
Pitanje o budućnosti BiH je krucijalno pitanje. Uz njega valja pitati i sljedeće: čemu služe tzv. “vođe naroda” (“lideri narodnih grupa”), čelni ljudi narodnjačkih političkih stranaka ili zajednica? Prije svega, oni su rezultat političke svijesti, kolektivističkog (tribalističkog) mentaliteta, povijesnog naslijeđa, obrazovanja, moralne odgovornosti/neodgovornosti, religijske slike svijeta. Vođe naroda, ustvari, služe za očuvanje etnokratije (kao “plemenskog” organiziranja političke zajednice) i nametanje konsocijacije kao političke matrice za građane. Oni, doista, ne stvaraju demokratsku državu u kojoj je primarna vladavina prava i pozitivnih pravnih propisa, nego održavaju poredak sizeren – vazal (begovi – kmetovi) kao signifikantne matrice etnopolitike u kojoj se prepoznaje feudalna podijeljenost društva. “Vođe naroda” su iznad zakona i sudbina običnih ljudi, za njih ne važe ovozemaljski kriteriji i muke života.
Istovremeno, političke stranke i njihovi lideri se preko svojih botova obračunavaju s neistomišljenicima i kritičarima svojih odluka. Time nameću šutnju i strah u političko djelovanje, a političke organizacije postaju mjesta jednoumlja, privatnog interesa i zaglupljivanja masa ljudi. Strašni obavještajno-propagandni ratovi kojima se javnost obmanjuje o stvarnom stanju u državi i društvenim odnosima, stvaraju opću pometnju među građanima koji su totalno zbunjeni i nesigurni. Sigurnosno-obavještajne agencije su dijelom reducirane na služenje pojedinim liderima ili vladajućoj političkoj oligarhiji, tako da potpuno zanemaruju svoju primarnu obavezu prema državi i njenim interesima.
U Bosni razvijati politiku “vezivanja” etničko-religijskih zastava znači samo i jedino nastavljanje etnopolitike i antibosanske agonije koja državu dovodi do stanja siromaštva i beznađa. Potiskivanje demokratije u Bosni i nametanje kolektivističkih mitova, za račun etnokratijskih laži i obmana, dovodi do depopulacije stanovništva, iseljeničkih procesa, sloma ekonomije, gubitka razvojnih projekata, općeg beznađa i disfunkcionalnog političkog sistema u kojem “vođa” obećava spas podanicima koji ga unezvijereno prate praznim pogledima. A podanici, siromašni narod bez budućnosti, nikako da pitaju “vođe” kuda ovo vodi i kakva je to politika u kojoj se jedino razvija mržnja, nasilje i strah od Drugoga. Na ta pitanja bi trebali odgovoriti “šefovi” velikih narodnjačkih stranaka i antibosanskih politika koje stoje iza njih! Građani bi trebali da se “povezuju” i drže skupa ispod zastave države Bosne i Hercegovine! Srećom, još uvijek, građani biraju članove Predsjedništva BiH! Dakle, ne biraju narodi, kako bi Čovićeva “izborna zakon” htio uspostaviti. Zato je dogmatska politika HDZ-a protiv “Kovačevićeve apelacije” pred Evropskim sudom za ljudska prava.
Uspostavljane sprege između bošnjačke i hrvatske etnopolitike kao “dogovaranja naroda” dovodi u pitanje funkcioniranje demokratije, odnosno demokratske države BiH, i instalira etnokratski model konsocijacijske podjele vlasti “između naroda”. To je pogubna praksa etničkog omeđivanja prostora i raspodjele državnog sadržaja. U takvom mehanizmu ne trebaju državne institucije i vladavina prava, jer sve odlučuju “lideri” (šefovi, vođe naroda ili nekada sveštenici). Šefovi se “dogovaraju” u ime naroda – narod je samo paravan ili povijesna slučajnost. A tu se onda sprovodi dramatično potiskivanje političke vizije cjelovite Bosne, jer HDZ nikada nije iskreno htio graditi državu Bosnu i Hercegovinu. Dva bh naroda, Bošnjaci i Hrvati, primitivnom etnopolitikom konfrontirana, postavljena su u stanje agonalnog ophođenja i konfliktnosti, umjesto u model saradnje, uzajamnog poštovanja i prosperiteta. U takvom stanju, postavu apsurda, profitiraju primitivci, nacionalisti, religijski fašisti, tajkunska mafija, nemoralni gadovi, ratni zločinci, pohlepni pljačkaši i rušitelji pravnog poretka u državi.
Nepojmljiva je naivnost bošnjačke etnopolitike koja je bezbroj puta nasjela na podvale tuđmanizma i nije se opametila. Danas se bošnjačka politika ponovo, spremno nudi HDZ-u i pritom diskreditira sve bosanske snage koje su se decenijama borile protiv hadezeovskog potkopavanja Bosne i negiranja presuda Haškog tribunala o UZP tzv. “HR HB”. Bošnjačka etnopolitika bi mogla dati dio odgovora na pitanje o tome kako se danas na nekadašnjem Lakišića haremu u Mostaru bez validne građevinske dozvole gradi HNK i zašto se onemogućava građanima Stoca, muslimanske vjere, da naprave harem za svoje mrtve. Uz ovo, otkud dvije etničke škole pod jednim krovom? Isto tako, zašto je decenijama monetaran vlast, kao četvrti stub vlasti, u rukama HDZ? I sve tim redom…
