Čekajući dan koji će nas spasiti, na zadnjim zalihama optimizma: Europa mora izgubiti, zajedno s garniturom slijepe ulice, a samo mir u Ukrajini može je spasiti od političko-mentalnog posrnuća i kontinentalnog suicida
Sve je spremno za veliku završnicu, za još jedan od onih dana kada se godine, možda i desetljeća, odvijaju u jednom danu. Naravno, priželjkivati takvo nešto moralo bi imati iznimno pozitivan predznak, jer su moguće i povijesne epizode koje mogu preusmjeriti putanju čovječanstva u katastrofalnom smjeru. Teško je naslutiti da je pred nama pozitivan dan jer je bilo previše opreznog optimizma koji je na kraju rezultirao razočaranjem. A malo tko je toliko razočarao kao Donald Trump. Reći nakon svega da se to ionako očekivalo je prikladno prisvajanje prognoze koja je već naginjala prema razočarenju. Veći izazov bio je “uhvatiti se” na onaj mali tračak nade unatoč nagomilanim činjenicama koje su išle protiv. Ipak, u ovakvoj situaciji, ništa nam neće biti naškoditi ako se još jednom ponadamo, čak i ako je to posljednji put, jer teško je zamisliti svijet koji beskrajno pleše na prijelomnim točkama bez da ga netko okrene u svom smjeru.
Bilo bi čak dobro da je Trump sebe pretvorio u silu neizvjesnosti s predumišljajem, nekakvim genijalnim planom koji će mu omogućiti da pliva pored plutajućih bombi tzv. duboke države i njegovih neumoljivih saveznika s druge strane Atlantika. Ako mu se to i dogodi, možemo se samo pretvarati da je to sve pomno isplanirano, jer reći da je jedan Donald Trump sasvim slučajno osigurao mir u svijetu bilo bi previše poražavajuće za sudbinu tog svijeta.
Nažalost, Trump je prečesto pokazao da je njegova neuhvatljivost samo trenutni blef. Takav vođa, još uvijek najveće sile svijeta, postaje sumorni novčić koji se stalno baca i pada na glavu ili rep. Svijet mira i rata – vojnog, ekonomskog i svakog drugog – ovisi o toj 50/50 šansi. Podsjetimo, govorimo o čovjeku koji je priznao izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni nakon što mu je, prema njegovim riječima, netko u 15-ak minuta objasnio povijest te regije (!). Taj “netko” sigurno nije mogao biti objektivni promatrač jer Trump ne pušta takve blizu sebe. Da je nekome uspjelo objasniti u 15-ak minuta da je u pitanju čista izraelska okupacija strateški važnog teritorija, možda bi donio sasvim drugačiju odluku. No, riječ je o Izraelu, vjerojatno ne bi. Odmetnuti MAGA-ovci već su ga prekrstili u “MIGA” predsjednika (Make Israel Great Again), ispravno, jer ovaj pokazuje da su mu interesi Izraela definitivno iznad interesa Amerike.
Sad nam se želi, putem uobičajenog curenja informacija iz Bijele kuće, reći kako se Trump izderao na svog velikog prijatelja Netanyahua nakon što mu je, tvrdi se, ovaj na telefon kazao da u Gazi nema gladi. To su spinovi vrlo niske kvalitete. Obojica jako dobro znaju da glad i smrt haraju Gazom još dugo prije nego što je UN stigao popuniti svoja izvješća. Trump tom istom Netanyahuu, koji se promovira kao najveći ratni zločinac 21. stoljeća, prije par dana poručuje da treba “odraditi posao do kraja”. Što li je to drugo nego sinonim za neku verziju “konačnog rješenja”? Biti suučesnik u genocidu je nešto s čim se teško može igdje kvalitetno pohvaliti, osim možda pred svojim sponzorima iz AIPAC-a, pa tako i Trump i Europljani sada plitko talasaju kako bi ostavili dojam da nisu bili posve od potpore tijekom progona i istrebljenja jednog cijelog naroda.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
