U zemlji u kojoj je i vazduh na javnim servisima pod partijskom koncesijom, vijest da je Amina DemiÄ smijenjena s mjesta urednice i voditeljice dnevnika FTV-a, a na njeno mjesto instaliran Admir Pripoljac â nije vijest. To je rutina. Kao i jutarnje umivanje licemjerjem. Mediji, oni koji su smjeli, obznaniĹĄe da se sve desilo uz “pomoÄ” prijateljskih veza s Kenanom UzunoviÄem, zastupnikom u Parlamentu FBiH, poznatijim kao âzlatni Ĺžeton aktuelne vlastiâ i glas koji spaĹĄava vlade, upravne odbore i poneki nezasluĹženi CV.
Tako je, eto, “nesebiÄna politiÄka podrĹĄka” dobila svoj prirodan nastavak: “nesebiÄno kadrovsko nagraÄivanje”. Kome joĹĄ trebaju konkursi, biografije i novinarske reference kad imamo kafanske preporuke i politiÄko bratstvo & jedinstvo? Ako je neko sluÄajno pitao kako izgleda institucionalizovana verzija “eh, znam ti ja momka, dobar je, daj mu ĹĄansu”, upravo gledate u nju.
A gdje su sada svi ti evropski Äuvari medijskih sloboda, domaÄi borci protiv politiÄke kontrole medija i autocenzure i stalni twiteraĹĄi zabrinuti za “medijsku klimu na Balkanu”? Gdje su sad saopĹĄtenja, protestna pisma, evropske delegacije i panel diskusije o “opasnostima politiÄkog uticaja na javne medije”? Nema ih. Valjda zato ĹĄto je ovo sluÄaj u kojem “naĹĄ Äovjek” dolazi na “naĹĄe mjesto”, pa je to onda, pazi sad â normalizacija, a ne degradacija.
Zanimljivo je kako su neki sluÄajevi napada na medijske slobode odmah prepoznati kao ozbiljna prijetnja demokratiji, dok se drugi â poput ovog na FTV-u â jednostavno ne kvalificiraju kao vrijedni paĹžnje. GaĹĄenje Al Jazeere Balkans, medijski dogaÄaj s regionalnim implikacijama, izazvao je buru reakcija â od domaÄih udruĹženja, stranih zvaniÄnika, meÄunarodnih medijskih organizacija do glasnih zagovornika slobode izraĹžavanja. MeÄutim, kada javni servis â koji bi trebao biti garant pluralizma i profesionalnih standarda â padne kao plijen politiÄkog kadrovanja, sve postaje stvar âinternih odnosaâ i âpersonalnih preraspodjelaâ.
Posebno upeÄatljiv u ovom sluÄaju je izostanak reakcije takozvanog civilnog sektora, onog istog koji je nerijetko najrevnosniji kada treba ukazati na problem, napisati oĹĄtro saopĹĄtenje, ili organizovati panel diskusiju s temom u naslovu poput: âMediji pod opsadomâ.
OÄigledno, kad je rijeÄ o privatnim medijima koji odstupaju od dominantnih narativa ili nisu na liniji s projektima finansijera, tada je hitna uzbuna sasvim opravdana. Ali kada javni servis â institucija koja bi trebala biti svetinja svakog demokratskog druĹĄtva â bude pretvoren u produĹženu ruku vladajuÄih struktura, tiĹĄina postaje zapanjujuÄa. Ili, bolje reÄeno, indikativna.
Nisu li upravo nevladine organizacije te koje bi morale prve reagovati na pokuĹĄaje politiÄke kontrole nad informisanjem graÄana? Nisu li njihova osnovna zadaÄa zaĹĄtita javnog interesa, institucionalne transparentnosti i slobode medija? Ili se i ta misija aktivira selektivno â u zavisnosti od politiÄkog trenutka, donatorskog raspoloĹženja ili prirode “problematiÄnog medija”?
Jer ako je medijska sloboda vrijednost, onda vrijedi uvijek i svuda â a ne samo kada se uklapa u narativ o regresivnim silama s kojima se treba obraÄunati za potrebe aplikacije za sljedeÄi EU fond.
U meÄuvremenu, na FTV-u gledamo poznati scenarij. Urednici i voditelji se ne biraju prema profesionalnim referencama, veÄ prema politiÄkoj prihvatljivosti. Dnevnik se ne ureÄuje prema vijestima, veÄ prema aktuelnim koalicijskim potrebama. Javnost viĹĄe nije korisnik, veÄ pasivni pretplatnik servisa koji Äe takvom politikom sve manje da liÄi na medij, a sve viĹĄe na interni bilten jedne vlasti.
Ono ĹĄto ostaje iza ovakvih poteza nije samo naruĹĄen kredibilitet jednog javnog medija, veÄ i poruka svim novinarima: da profesionalnost nije prednost, veÄ potencijalna prijetnja â i da lojalnost partijskim centrima moÄi donosi viĹĄe od godina iskustva i etike.
Uskoro Äemo gledati FTV, koji viĹĄe ne informiĹĄe, nego uvjerava. Ne sluĹži graÄanima, veÄ gospodari njihovim zabludama. A najtuĹžnije od svega â svi to znaju, ali veÄina ĹĄuti. Neki zbog koristi, neki zbog straha. A neki jer Äekaju da njihova smjena â bude imenovanje.
(NAP)