DOBROVOLJAÄŚKA, DUDAKOVIĆ I DRUGI, JOĹ ANICA, ÄŚEMERNO…: U Beogradu se odreÄ‘uju kurs rada TuĹľilaštva BiH!
Piše: Amina Čorbo-Zećo / NAP
U jednoj suverenoj državi, najviša pravosudna institucija, Tužilaštvo, mora biti stub pravde, a ne produžena ruka tuđe politike. Nažalost, u Bosni i Hercegovini to već dugo nije slučaj. Tužilaštvo BiH, umjesto da štiti ustavni poredak i interese građana ove zemlje, postalo je alat u rukama politike koja dolazi s onu stranu Drine.
Odavno je jasno da Beograd, tačnije političko-bezbednosni krugovi iz Srbije, određuju kurs rada Tužilaštva BiH. A taj kurs nije pravda, već politički obračun, historijski revizionizam i poniženje žrtava.
Dokazi? Ima ih dovoljno da se napiše optužnica protiv samog Tužilaštva.
Prvo, kroz montirane procese poput predmeta “Dobrovoljačka”, “Atif Dudaković i drugi”, “Jošanica”, “Čemerno” itd., Tužilaštvo pokušava izjednačiti agresora i žrtvu. Iako međunarodni sudovi označavaju Srbiju kao agresora, a zločin u Srebrenici kao genocid, domaće pravosuđe ne mari za činjenice. Naredbe se više ne čine u Sarajevu, već u Beogradu.
U tom smislu valja posmatrati i neprocesuiranje negatora genocida. Među njima je i Milorad Dodik, no podigli su mu optužnicu zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika; optužnica za negiranje genocida ili rušenje ustavnog poretka nije ni na vidiku. Glavni tužilac Milanko Kajganić, nekadašnji pripadnik MUP-a RS, sigurno neće dvojiti da li, nakon presude Dodiku, treba krenuti s procesuiranjem onih koji se trenutno najviše raduju presudi predsjedniku RS.
Vrijeme će pokazati da će “osveta” biti servirana hladna. No, to je tema drugog teksta i priča za brojne savjetnike lidera.
I dok su se žrtve nadale pravdi, iz Tužilaštva BiH je stigla poruka da nisu svi zločini isti – neki su podobni za procesuiranje, a neki ne smiju ni biti imenovani.
Famozna “A lista” Haškog tribunala, koja je sadržavala imena stotina osumnjičenih za ratne zločine, zatrpana je u ladicama. Zašto? Zato što je među tim imenima i niz onih čije bi procesuiranje uzdrmalo “regionalne odnose”, odnosno odnose sa Srbijom. Zbog toga su kalkulisali i Gorana Tadića, a sada i Milana Kajganića. Sudbina A liste nikada nije rasvijetljena.
Ne smijemo zaboraviti da Tužilaštvo BiH nikada nije prokomentarisalo izjavu glavnog tužioca Mehanizma, Sergea Brammertza, koji je u UN-u govorio o ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini i istakao da je u saradnji s Tužilaštvom BiH formiran novi, zajednički tim koji će raditi na istragama.
“Prije dva mjeseca dostavili smo glavnom tužiocu detaljan istražni dosje koji se tiče osoba osumnjičenih za zloglasne zločine protiv čovječnosti,” kazao je Brammertz početkom juna.
I od tada, muk. Niko ne zna detalje. Saznanja ukazuju na veliko nezadovoljstvo u Hagu radom Tužilaštva BiH u predmetima ratnih zločina.
A Srbija je istovremeno postala sigurna kuća za ratne zločince. Beograd odbija izručiti brojne optužene, omogućava im državljanstva i skloništa, te ih još veliča. Tužilaštvo BiH šuti. Kao da se sve to ne dešava.
Ni incident u Potočarima iz 2015. godine, kada je tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić došao “da oda počast” žrtvama genocida, pa bio napadnut – nikada nije rasvijetljen. Zato što bi prava istraga pokazala da je taj “napad” insceniran. No, Tužilaštvo BiH tu istinu ne smije ni dotaći. Neko iz Beograda je očigledno rekao: ne dirajte Vučića.
A kada se građani BiH, mahom Bošnjaci, hapse na granicama zbog potjernica koje Srbija izdaje bez ikakvih pravnih osnova, kada mjesecima truhnu po zatvorima da bi se kasnije pokazalo da su nevini – Tužilaštvo BiH ponovo šuti. Gdje su tada interesi građana BiH? Gdje je zaštita suvereniteta?
Ovo više nije samo pravosudni problem, ovo je državni udar sporim kuhanjem. Zarobljena država ima zarobljene institucije. A najopasnije je kad je zarobljeno pravosuđe. Jer tada više nema ni prava ni države.
Tužilaštvo BiH mora birati da li će biti dio pravosudnog sistema ove zemlje, ili podružnica Tužilaštva za ratne zločine iz Beograda. Jer dok god se ponaša kao drugo, BiH neće biti ni sigurna, ni pravedna, ni suverena.
