Jedan hrvatski novinar i književnik (Jurica Pavičić u „Jutarnjem listu“), prije izvjesnog je vremena pišući o permanentnim smjenama ministara u Vladi Hrvatske uporedio kadrovsku politiku vladajućeg HDZ-ovog režima sa samoposlugom i kupcima u njoj: svako će dobiti ono što traži samo ako stane u red i strpljivo sačeka da i njega usluže! Kroz Vladu, odnosno Vlade, koje skoro deceniju predvodi Andrej Plenković prodefilovale su čete (i bojne) ministara, neki su se zadržali kraće, neki duže, prije nego što bi bili smijenjeni, uglavnom zbog korupcije, muljanja sa javnim novcem, sukoba interesa… Na njihova mjesta bi spremno uskakali novi ljudi, oni koji su imali strpljenja da sačekaju svojih pet minuta slave , a ne oni koje bi preporučivali stručnost, posvećenost, izborna volja građana. Prije ili kasnije i oni bi ispadali sa tog kadrovskog ringišpila iz istih razloga kao i njihovi prethodnici.
Sa kadrovskom politikom (koja je prema mišljenju jednog od najvećih eksperata u toj oblasti – Josifa Visarionoviča Staljina – okosnica svake politike) u Bosni i Hercegovini stvari stoje slično, uz sitnu razliku: ovdje se ne radi o čekanju na red u samoposluzi, nego u karitativnim institucijama zaduženim za distribuciju humanitarne pomoći kakve znamo iz vremena rata. U samoposlugama klijenti barem nešto ulažu/žrtvuju, novcem kupuju potrepštine; u činu podjele humanitarne pomoći, međutim, ne treba ni to – korisnicima je dovoljna samo neutaživa glad. Za funkcijama!
Ne postoji, ne samo u političkom i javnom polju, već bilo kojoj drugoj za društvo relevantnoj oblasti institucionalna, pa ni simbolička prepreka koja bi zaustavila nečiju nezajažljivu ambiciju, pomahnitali karijerizam, patološku volju za vlašću. Ta je ambicija najčešće lišena stručnih, često i etičkih, provjerivih pretpostavki i uvjeta, ona računa na sistemsko urušavanje bilo kakvih kriterija, destrukciju kompetitivnosti, omalovažavanje meritokratskih gunđanja. Dovoljno je da nešto (po)želiš, i da to činiš bez suvišnih pitanja ( znam li ja to, mogu li ja to, možda bi neko drugi to bolje?), a o stidu i sličnim autorefleksivnim besposlicama da i ne pričamo, i to ćeš zacijelo postati, odnosno dobit ćeš iz „humanitarnog“ kadrovskog bazena.
U tome poduhvatu karijeristi imaju dragocjene alate i saučesnike u društvenim mrežama i digitalnoj džungli koji nude praktično bezgranične mogućnosti, nametljivog samoreklamiranja, bučno populističko licitiranje patriotizmom, odanosti državi, narodu, vjeri, tradicionalnom naslijeđu. Jer, poznato je, i drugi su, zapravo svi oko tebe su se na isti način manevrišući, okitili funkcijama, titulama, lovorovim vijencima. Kao i ostali recidivi mračne komunističke prošlosti i njenog užasavajućeg bagaža, sahranjena je i stara marksistička utopija u kojoj će u besklasnoj komunističkoj Arkadiji važiti „od svakog prema sposobnostima, svakom prema potrebama“. Druga maksima sada važi: potrebe naprijed, sposobnosti stoj!
Tokom nedavnog košarkaškog prvenstva Evrope razmišljao sam o nekim košarkašima koji su obilježili i moje formativne godine i povijest regionalne, evropske, pa i svjetske košarke. O Krešimiru Ćosiću, recimo. Hrvatska je ovog proljeća obilježila 30 godina od smrti najvećeg košarkaškog revolucionara koji je promijenio fizionomiju i filozofiju košarkaške igre. Nije želio Ćosić igrati u NBA ligi odakle su ga bezuspješno godinama vukli za rukav. U Ameriku je otišao na kraju igračke i početkom trenerske karijere 1991. godine. Imenovan je za prvog sekretara u ambasadi Hrvatske u Washingtonu. Na toj dužnosti je preminuo 1995. godine.
Naumpadao mi je ovog kasnog ljeta i Dragan Kićanović, u svakom izboru jedan od pet najboljih košarkaša u povijesti Srbije. Nakon (preranog) umirovljenja, Kićanović je bio ministar sporta u Vladi Srbije. Potom je upućen u diplomaciju na mjesto konzula u Trstu.
Dakle, dvojica košarkaša koji su ostavili trajan pečat na košarkašku igru u globalnim razmjerama „dogurali“ su do relativno niskih diplomatskih pozicija. Kod nas je, međutim, Elmedin Konaković, vjerovatno najnevažniji košarkaš u novijoj povijesti, o čijem umijeću ne postoje ni pismena, ni usmena, niti digitalna svjedočanstva šef diplomacije?! Kako bi se u međunarodnom poretku gledalo na njemačku diplomaciju ukoliko bi se na njenom čelu nalazio Dyrk Nowitzki, a šta bi mislili o Ministarstvu vanjskih poslova Francuske kojim bi rukovodio Tony Parker? (I dalje govorim o najboljim, a ne najgorim košarkašima tih zemalja). Zašto je baš Konaković ministar vanjskih poslova, čemu on to ima zahvaliti?
Ako to nisu sportski rezultati, onda je još manje tome kumovalo njegovo iskustvo u međunarodnoj politici, o ugledu da i ne govorimo. Javno ispoljenoj i potvrđenoj kompetentnosti, pogotovo. Presudila je njegova fanatična želja da zauzme baš tu, a ne neku drugu, nižu funkciju, kao i spremnost ljudi u njegovoj stranci i drugim koalicionim pomagačima da mu tu želju bespogovorno ispune. Naravno, računajući na to da će i on kao stranački lider danas-sutra podržati i legitimnom učiniti njihovu ambiciju da postanu ministri, direktori, gradonačelnici, sve ono za što su sposobni koliko i Konaković za diplomaciju; dakle nimalo, ili još manje. Predsjednik NIP-a je tako otvorio novo poglavlje ovdašnje političko-društvene scene, njenu basketizaciju; mnogi su bivši košarkaši nadahnuti meteorskim uspjehom najlošijeg među njima pohrlili da se i sami dočepaju funkcija.
Konačni rezultat je taj što su umjesto angažmana na podizanju niskog nivoa košarkaškog sporta, doprinijeli snižavanju digniteta javnih funkcija! I ne bi bilo previše problematičan Konakovićev boravak na tekućoj funkciji u slučaju da je barem oko sebe okupio ljude koji znaju ono što on ne zna (a ne zna štošta, recimo da je kada kaže „narativ priče“ isto što i „sretan happy end“); ne, on se okružio „profilom“ niskoplafoniranih karijerista navrat-nanos sakupljenih sa koca i konopca.
Kada aktuelni ministar BiH, sve pozivajući se na deklarativni patriotizam i osobne ratne zasluge kaže da mu je isključivi motiv „borba za Bosnu i Hercegovinu i njen međunarodni ugled“, sjetim se replike iz jednog holivudskog remek-djela u kojem glavni junak na oproštaju govori svojoj dragani: „Suviše te volim da bih mogao dopustiti da ostaneš sa mnom“!
Za razliku od politike i diplomacije kao njenog elitnog segmenta, gdje rezultati nisu provjerivi i egzaktni, pa se može krivotvoriti i opsjenariti, u sportu je semafor neumoljiv i nepotkupljiv.
U dominantni trend atakovanja na funkcije na osnovu zasluga i (nekritičke) javne percepcije, a ne sposobnosti i znanja i rezultata uklopio se i izbor Sergeja Barbareza na mjesto selektora nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine. Jedan od najboljih bosanskohercegovačkih nogometaša u povijesti, koji je izabran među 20 najboljih igrača Bundes lige u ovom stoljeću, umirovio se prije skoro dvadesetak godina i nakon toga se bavio… malo ko zna čime. Nogometu se za to vrijeme najviše približavao nastupajući u reklamama koje su se na televiziji emitirale prije i tokom utakmica.
Dok je, primjerice, Edin Terzić, neuporedivo slabiji nogometaš od njega, hodao po bijelom svijetu „šlepajući“ se uz hrvatskog stručnjaka Slavena Bilića, učio od njega, pomagao, asistirao, a njegov imenjak i suigrač iz reprezentacije Sergej Jakirović rintao po grbavim ledinama u BiH, „popularni Barba“ se oglašavao na društvenim mrežama iz sigurne daljine (i visine). Činio je to enigmatičnim haiku objavama u kojim je kritizirao Nogometni savez BiH, ironično se osvrtao na neuspjehe reprezentacije i, naravno, nedvosmisleno se samoreklamirao i ne baš sa mnogo ukusa i mjere preporučivao za selektorsku poziciju. Ni njemu, kao ni armiji njegovih „fanaticosa“ nije smetalo što nikada nije sjedio na klupi (čak ni kao rezerva, uvijek je bivao u prvim postavama svojih timova).
Deficit iole ozbiljne edukacije, iskustva, znanja, vizije, nadoknađivao je višak patriotizma, te je populistički favoriziran tzv. „probosanski angažman“… Nezamislivo je, recimo, da je francusku nogometnu ikonu Villia Sagnolaza selektorsku klupu Gruzije, sa kojom postiže sjajne rezultate, preporučilo njegovo zalaganje za evropsku perspektivu te zemlje. Ili da Franco Foda, njemački stručnjak za selektora Kosova bude biran zato što ima za svoje poslodavce politički prihvatljivo mišljenje o podijeljenoj Kosovskoj Mitrovici! Imenovanje ambicioznog početnika na funkciju koja traži struku, edukaciju, iskustvo, još bi se moglo tolerirati ukoliko bi se on okružio autoritativnim, iskusnijim suradnicima.
No, Barbarez je posegnuo za svojim prijateljima, odreda sjajnim ljudima i vrhunskim bivšim nogometašima, od kojih tek jedan, Zlatan Bajramović, ima kakvo-takvo trenersko iskustvo. Selektorska funkcija je uglavnom kruna nečije trenerske karijere (kao u slučaju Ivice Osima, Ćire Blaževića, Safeta Sušića…), a ne njezin početak.
Apsolutno ništa bitnoga neće promijeniti eventualni pozitivni rezultati reprezentacije Bosne i Hercegovine predvođene Sergejom Barbarezom u predstojećim utakmicama za plasman na Svjetsko prvenstvo. Uostalom i „Barba nacionale“ je na početku mandata kazao da je njegov cilj Evropsko prvenstvo 2028. godine, a do tada „ne lipši magarče do zelene trave“. I nakon godinu i pol dana od njegovog imenovanja i dvadesetak odigranih utakmica reprezentacija izgleda konfuzno, neuigrano, bezidejno, negledljivo i što je posebno iritantno – plašljivo, gotovo panično.
Kada selektor nakon poraza od Austrije u Zenici kaže da „niko sretniji nema od njega te večeri“, to se može objasniti samo strahom od vlastitog (ne)znanja i nedoraslosti, s jedne strane, te sa druge, iskrenim zadovoljstvom što to nije kažnjeno surovije, što se dešavalo u prethodnim utakmicama.
Kada se u drugoj polovini rata, 1994. godine počelo govoriti i objavljivati u medijima dokaze i svjedočanstva o kriminalu ljudi koji su po bijelom svijetu (uz njegovu podršku) predstavljali državu BiH, Alija Izetbegović je sa javnošću podijelio dileme i izazove svoje kadrovske politike. „Ne znam da li je bolje na odgovorne funkcije postavljati poštene, a manje sposobne, ili sposobne koji nisu baš sasvim pošteni?“ pitao se bošnjački lider. Na tu njegovu dilemu je odgovorio jedan drugi Alija, Isaković, književnik. „Nesposoban čovjek na odgovornoj funkciji ne može biti pošten“, napisao je.
