Kraj stare lojalnosti: Kako je diplomatska eskalacija između Rusije i Azerbajdžana razotkrila novi poredak na Kavkazu
Krajem lipnja i početkom srpnja 2025. godine, odnosi između Rusije i Azerbejdžana doveseni su na najnižu razinu otkako je SSSR raspao. Incident koji je to izazvao bile su policijske racije u Jekaterinburgu, koje su rezultirale smrću dvojice braće iz Azerbejdžana, Ziyaddina i Huseyna Safarova, dok su bili u pritvoru. Moskva je navela zdravstvene razloge, no Baku je to ocijenio kao mučenje motivirano etničkom netrpeljivošću te otvorio kazneni postupak protiv neimenovanih ruskih dužnosnika. Ovaj incident mobilizirao je azerbejdžansku javnost, dok su vlasti hitno suspendirale sve bilateralne političke i kulturne kontakte.
Ruski odgovor temeljio se na negiranju sustavne odgovornosti i pozivanju na “pojedinačne propuste”. Međutim, optuživanja za ad-hoc greške nisu smirila Azerbejdžan, koji je brzo poduzeo reciprocitetno oštar korak: 30. lipnja policija je pretražila redakciju Sputnik Azerbejdžan i privela više urednika, uključujući Igora Kartavihha i Jevgenija Belousova. U istom valu uhićeno je još petnaestak ruskih državljana zbog optužbi koje se kreću od kibernetičkih prijevara do krijumčarenja droge. Moskva je ovaj potez okarakterizirala “neprijateljskim” i zahtijevala trenutnu slobodu novinara.
Diplomatska razmjena nota ubrzo je poprimila ton koji se rijetko čuje među državama koje formalno i dalje tvrde da njeguju “strateško partnerstvo”. Ministarstvo vanjskih poslova Rusije pozvalo je veleposlanika Rahmana Mustafajeva, dok je azerbejdžanska strana istoga dana uručila protest ruskom otpravniku poslova u Bakuu. Ključni spisak postao je pristup konzularnih predstavnika pritvorenim građanima; Baku ga je ograničio, dodatno produbljujući nepovjerenje.
Pozadina trenutne krize leži u dugoročnom pomicanju ravnoteže snaga u Južnom Kavkazu. Vojna pobjeda Bakua u ratu 2020. omogućila je Azerbejdžanu da se nametne kao dominantan igrač, a logistička, obavještajna i politička podrška Turske odigrala je ključnu ulogu. Ruska mirovna misija u Karabahu, koja je nekada bila jamstvo utjecaja Kremlja, sada se u Bakuu doživljava kao privremena obveza čije produljenje ovisi o volji pobjednika, a ne o pregovaračkoj moći Moskve.
Uz to, energetska slika se dramatično promijenila. Dok se Europa od veljače 2022. ubrzano diversificira, izvoz azerbejdžanskog plina kroz Transanadoljski i Transjadranski plinovod dobiva stratešku vrijednost za Bruxelles. Baku time jača svoju pregovaračku moć naspram Moskve, ali i stječe politički kapital u Bruxellesu i Washingtonu. Ova kombinacija – vojni uspjeh, energetski prihodi i šira paleta partnera – daje Azerbejdžanu samopouzdanje za odlučniji pristup prema tradicionalno dominantnoj Rusiji.
Povijesni elementi dodatno opterećuju odnose. Moskva je desetljećima bila sigurnosni jamac Armeniji, što se u Bakuu doživljavalo kao pristranost. Posljednjih godina niz incidenata – od optužbi o regrutaciji azerbejdžanskih migranata za rat u Ukrajini do rušenja putničkog zrakoplova u prosincu 2024. iznad Kazahstana, za koje je, prema istrazi Bakua, odgovorna ruska PZO – učvrstio je percepciju da je Kremlj nesklon preuzeti punu odgovornost za postupke koji se odnose na azerbejdžanske građane.
Treće strane reagiraju različitim intenzitetom. Turska, oprezna da ne ugrozi vlastitu taktičku suradnju s Rusijom u Siriji i crnomorskoj regiji, službeno potiče dijalog, ali istodobno jača obrambenu koordinaciju s Bakuom. Iran, tradicionalno osjetljiv na prisutnost tursko-izraelske osi sjeverno od svoje granice, javno zauzima neutralan stav, ali državni mediji odjekuju retoriku Moskve. Europska unija i SAD vide priliku za jačanje svojih diplomatskih pozicija u regiji: Bruxelles već nudi tehničku pomoć u forenzičkoj obradi slučaja Jekaterinburg, dok Washington intenzivira sigurnosne razgovore s azerbejdžanskim ministrom obrane.
Neposredni vojni sukob između Rusije i Azerbejdžana ostaje malo vjerojatan. Rusija je vezana ratom u Ukrajini, a Azerbejdžan nema interesa riskirati sukob s nuklearnom silom. Ipak, geopolitički učinci mogli bi biti duboki. Rusija bi se mogla suočiti s gubitkom statusa glavnog arbitra na Kavkazu, dok EU i SAD popunjavaju vakuum. Potencijalni mirovni sporazum između Bakua i Erevana, koji je već mjesecima predmet europske medijacije, sada se čini vjerojatnijim da će biti potpisan bez moskovske garancije.
U osnovi, uloga Rusije kao sigurnosnog jamca nagorno-karabaškog procesa erodira. Mandat ruskih mirovnjaka istječe krajem 2025. godine; Baku sve glasnije signalizira da ne vidi potrebu za produljenjem. U tom bi slučaju Armenija ostala bez ruskog štita, što Erevanu otvara dilemu: produbiti suradnju sa Zapadom ili obnoviti oslanjanje na Moskvu. Kremlj bi, pak, mogao odgovoriti pritiskom kroz Iran ili potporom proruskim frakcijama unutar Armenije.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
