Miško Ražnatović u Banjaluci ispričao kako je od advokata postao najpoznatiji košarkaški agent u Evropi i zašto njegova agencija ima jedinstven pristup poslu.
Na sportsko-poslovnoj konferenciji “Adria Sports Conference”, održanoj 14. i 15. oktobra u Banjaluci, posebno interesovanje izazvalo je izlaganje Miška Ražnatovića, najpoznatijeg košarkaškog agenta u ovom dijelu Evrope. Ražnatović je, između ostalog, govorio i o “fenomenu koledž košarke”, ali i o tome kako je postao menadžer.
Ražnatović je prisutnima otkrio kako je, sasvim neplanirano, započeo karijeru koja je kasnije promijenila lice evropske košarke.
„Sama su se vrata otvorila. To nije bio plan, bio sam uspješan advokat. Nekim igračima je bilo potrebno da se naprave ozbiljniji ugovori, mene su znali sa terena i tako je krenulo. Rekao sam: ‘Vidjeću i neke greške u timovima, da spojim to svoje znanje.’ Postojale su američke agencije koje su bile zainteresovane samo za najbolje igrače. Možda samo 15 igrača je imalo agente, tako da sam ja mogao da biram“, prisjetio se Ražnatović.
Kako kaže, njegov ulazak u menadžerski svijet bio je više rezultat slučajnosti nego plana, ali i trenutka u kojem je tržište bilo gotovo prazno i tek se formiralo.
Ražnatović je otkrio i koliko je tada bilo teško objasniti igračima čime se zapravo bavi sportski agent.
„Čekao sam igrače poslije treninga i utakmica. Prvo sam im morao objasniti šta ja to radim i zašto me trebaju. Svi su to doživjeli kao nekog malog koji će da pomogne oko papira. Niko se nije bunio i tako je krenulo. Već nakon tri-četiri godine postao sam problem, jer su igrači bili više zaštićeni. Da su znali kud će to da odvede, isjekli bi me na startu. Kasnije je već bilo kasno za to.“
U to vrijeme nije postojao jasan model ugovora, pa je Ražnatović morao da postavi osnove sistema koji će kasnije postati standard u evropskoj košarci.
„Susreo sam se sa prazninom, takvih ugovora nije bilo. Prvi zadatak bio je kako da ga nazovem, pa sam ga nazvao ‘ugovor o profesionalnom angažovanju sportiste’, i tako se zove i danas. Mislim da sam bio ekstremno talentovan advokat i taj prvi ugovor koji sam sastavio izgledao je sasvim zadovoljavajuće. Nismo ga poslije previše mijenjali — neki članovi su napisani sada isto kao i 1995. godine.“
Ražnatović ističe da mu je pravničko znanje pomoglo u razumijevanju odnosa i procedura, ali da samo po sebi nije bilo dovoljno za uspjeh.
„Pravo pomaže, ali nije polazna tačka. Meni je pomoglo zbog svijesti o tome kako ugovori funkcionišu, ali to nije ključno za košarkaškog agenta.“
Govoreći o prvim godinama rada, Ražnatović je podsjetio da su njegovi klijenti u početku bili igrači srednjeg i nižeg ranga, ali da su mu profesionalnost i reputacija otvorili vrata najvećih evropskih klubova.
„Krenuo sam 1995. godine i imao mnogo igrača srednjeg i nižeg nivoa. Svima sam se dopadao, ali ako je trebalo realizovati evropski transfer, uzimali su američke agencije. Duda Ivković i CSKA imali su tada najveći trenerski ugovor u Evropi i to je bila potvrda da sam spreman za viši nivo. Spanulis je došao 2004, a u periodu od 2001. do 2005. agencija je ‘isplivala’.“
“Nisam im prijatelj”
U nastavku govora objasnio je i kako pristupa saradnji sa igračima i trenerima, naglašavajući da više vjeruje u profesionalnu distancu nego u bliska prijateljstva.
„Postoje dva pristupa – jedan u kojem si prijatelj i svakodnevno u njihovom životu, i drugi, koji sam ja izabrao, da nisam prijatelj već profesionalac koji će da napravi najveći ugovor. To je po mojoj prirodi i tako je postavljeno od samog početka. Sa uspjehom agencije bilo je jednostavnije održati taj odnos. Kada sam počinjao, mogao sam da se družim sa klijentima jer su neki bili i stariji od mene, sada to nije moguće. Sa trenerima je drugačije, jer su oni stariji, iskusniji i bliži godinama meni.“
Kako je agencija rasla, rastao je i obim posla, a Ražnatović je morao da pronađe ljude kojima vjeruje i koji dijele isti profesionalni pristup.
„Poslije deset godina obim posla je porastao pa sam shvatio da mi trebaju kvalitetni ljudi. Nije mi bilo teško da pustim, jer drugačije nije moglo da raste. Zadovoljan sam sa svima koji su tu, niko ne doživljava to kao firmu. Imamo takmičarski duh i svi se radujemo kada napravimo nešto. Imamo drugačiji pristup od svih. Svi naši konkurenti su ispostave američkih agencija, a ovo je drugačije – mi smo izvorni. Imamo partnera američkog, ali smo ravnopravni i imamo potpunu autonomiju.“
Na kraju je istakao da agenciju i dalje doživljava kao lični projekat i brend koji nosi njegovo ime.
„Agencija je puno vezana za mene. Mi nemamo profil agencije nego samo lične. Ljudima nije zanimljivo da gledaju vizuale, ovo su sve moje slike sa utakmica uz tekstove koji daju moj lični pečat“, dodao je Ražnatović.
O društvenim mrežama
Na kraju razgovora, Ražnatović dodaje i da u njegovom poslu ponekad presudi i slučajnost.
„Znam reći da sam kao Darko Pančev — lopta se odbije do mene i imam lagan zadatak da je ubacim u gol. Sve stvari su se desile slučajno. Rijetko šta mi u poslu pomaže kao instagram profil. Potencijalni klijent ode na instagram i vidi sliku mene sa trofejom NBA lige ili kako pričam sa Lebronom na brodu. Stvar je odmah završena, on je siguran da sam ‘big fish’, kako oni kažu.“
Uz osmijeh priznaje da neke društvene mreže nije shvatao ozbiljno, sve dok mu kćerka nije promijenila mišljenje:
„Instagram sam doživljavao kao mrežu na kojoj djevojke puče usne. Kćerka mi je rekla da mladi nemaju tviter profile i tražila da objavljujem na instagramu, pa sam ispunio njenu želju. Sad sam već došao do toga da, ako tamo nešto ne objavim, kao da se nije ni desilo.“
