Od glavne zvijezde do stranca u predvorju: Odjednom promjena – era Zelenskog je na zalazu, NATO prešutno napušta Ukrajinu, Zapad će uskoro izdati Kijev
Ovotjedni sastanak na vrhu NATO‑a u Haagu, prvi nakon povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću, otvorio je najneugodnije pitanje za Kijev od početka rata: je li Zapad, možda i neopozivo, odlučio prepustiti Ukrajinu njezinoj “sudbini”. Naime, umjesto da bude središnja točka dnevnog reda, rat je pomaknut u rubrike “razno”, a ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski više nije bio “zvijezda” summita, već počasni gost na rubu radnog ručka. Ovo je svakako nešto na što Zelenski još nije naviknut, jer je do nedavno očekivao da će voditi glavnu riječ gdje god se pojavi.
Na simboličkoj razini, ton su postavili protokol i završna deklaracija. Dokument od dvadeset stranica ni jednom rečenicom ne obećava ukrajinsko članstvo, ne spominje rokove, pa čak ni potrebu za raspravom o tome iduće godine. S druge strane, saveznici su s oduševljenjem prihvatili Trumpov zahtjev da nacionalne obrambene proračune povećaju na pet posto BDP‑a u sljedećem desetljeću. Poruka je jasna: prvo se pobrinite za vlastitu vojsku (i američke unosne vojne ugovore), a pitanje ukrajinskih granica ostavite za kasnije (opširnije o temi: Ponosni ulizice i vladajuća garnitura uzet će vlastitom narodu da bi se nahranio američki vojno-industrijski kompleks).
Istodobno, ruska vojska nastavila je ljetnu ofenzivu na istoku. Balistički udari na Dnjipro i Kijev, s mrtvim i ranjenim civilima, nisu izazvali zajedničku osudu Saveza. Neki su europski čelnici reagirali individualno, no kolektivna šutnja trebala bi biti itekako zabrinjavajuća za Zelenskog.
Vojna pomoć iz Washingtona, koja je bila presudna prvih godina rata, praktički je presušila. Posljednji veliki paket odobren je još u siječnju, pod prethodnom administracijom. Novi američki prioritet postala je bliskoistočna kriza, pa su i rijetke najave dodatnih baterija Patriot stavljene u uvjetni oblik. Dok materijalne zalihe iz 2024. nestaju, ukrajinski zapovjednici upozoravaju da će do kraja ljeta ostati bez ključne protuzračne municije.
Pukotina između Sjedinjenih Država i Europe sada se širi poput rovova na bojištu. Trump otvoreno preispituje čl. 5 i mogućnost automatske obrane baltičkih država, a istočnim saveznicama šalje poruku da se “oslobode američkog kišobrana”. Berlin, Pariz i London nastoje ispuniti vakuum: Njemačka je odobrila transfer dugometnih raketnih sustava, Nizozemska je isporučila posljednje F‑16, a Norveška razmišlja o udvostručenju isporuka. Ipak, europska industrijska baza iscrpljena je ranijim paketima i ne može u kratkom roku nadomjestiti ono što je Ukrajini potrebno da bi mogla nastaviti ratovati (gubici su zajamčeni u svim scenarijima).
Ukrajina se stoga sve više oslanja na vlastite pogone, od topničkih granata do jeftinih jurišnih dronova. Londonsko‑kijevski plan o zajedničkim pogonima za bespilotne letjelice tek je u povojima, a njemačka ulaganja u proizvodnju krstarećih projektila plodove će dati tek 2026. Dok se strojevi pokrenu, fronta i dalje zahtijeva stotine tisuća granata mjesečno. U tom raskoraku, Moskva vidi priliku, pa na Donjeck i Sumi pritisne sve većom snagom, računa na to da ukrajinski plan mobilizacije koristi mlađe godišta i pati od nedostatka obuke.
Politička dinamika unutar NATO‑a dodatno komplicira situaciju. Washington prema Ukrajini više ne gleda kroz prizmu europske sigurnosti nego kroz leću domaće potrošnje i rizika šireg rata s Rusijom. Trumpu je, stoga, važnije demonstrirati fiskalnu disciplinu saveznika negoli održati dugoročnu zračnu nadmoć Kijeva. Europljani, iako retorički glasni, nemaju jedinstven mehanizam za brzu eskalaciju pomoći; pojedinačne odluke redovito blokiraju složenim procedurama i strahom da bi Kremlj mogao ciljati njihovu infrastrukturu.
Što se tiče gotovo jednoglasne obveze da će uskoro izdvajati 5% BDP-a na obranu, to je američki trijumf, a on se zatim širi i na druge europske ambicije, odnosno guši postojeće. Jednog dana, Europa će jednostavno izdati Ukrajinu i poručiti da ne mogu ulaziti u sukob sa SAD-om, odnosno da im je bliska suradnja s Washingtonom važnija od ishoda ukrajinskog rata.
Dakako, to je bilo jasno od početka, ali sam Zelenski to nikad nije htio prihvatiti kao gotovo siguran epilog.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
