OPASNE PORUKE IZ MOSKVE: Zašto Lavrov govori o mogućem nasilju u BiH?
Piše: Haris IMAMOVIĆ / Istraga.ba
Na prekjučerašnjoj pres-konferenciji ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova sa predsjednikom SNSD-a Miloradom Dodikom, izneseno je nekoliko teza koje izazivaju analitičku pažnju.
Dodik je, kao i obično, govorio mnogo, čak i previše. Počinjemo od općeg okvira koji je postavio na početku svog dugog, predugog izlaganja. Rekao je da je upoznao Lavrova o “teškom periodu”, kroz koji su vlasti RS-a prošle, “posebno sa prethodnom američkom administracijom” i Briselom.
Dodik naglašava da su Bidenova administracija i EU, u protekle četiri godine, “imali poseban narativ, a to je da BiH postane građanska zemlja, sa principom jedan čovjek – jedan glas, i da se time odustane od strukture predviđene Dejtonskim sporazumom”. Kakva tvrdnja!
Možda je Sergej Lavrov neupućen, pa povjeruje u ovo. No sumnjam da je neupućen. Nije nimalo glup. To ne znači da se neće složiti s Dodikom. Makar će se praviti da vjeruje da je Zapad zaista htio pretvoriti BiH u građansku državu, jer to prija ruskom uhu. Zli Zapad želi oduzeti pravo Srbima da odlučuju u BiH i dati svu moć bošnjačkoj većini.
A ništa nije dalje od istine. Sve četiri godine Bidenove administracije, protekle su u suzbijanju i obeshrabrivanju ideje o građanskoj BiH. Stvar je dvaput kulminirala.
Prvi put sa Schmidtovom intervencijom u oktobru 2022, kada je, po nalogu Washingtona, zacementiran sistem konstitutivnih naroda nauštrb težnje ka građanskom uređenju. Drugi put, u junu ove godine, kada je srušena presuda Kovačević, takođe po nalogu zapadnih vlada.
Specijalni izaslanik predsjednika Bidena Gabriel Escobar kazao je da se o građanskom konceptu ne treba ni razgovarati dok BiH ne uđe u EU. Može li izravnije!?
Na ovom mjestu nećemo raspravljati o tome da li je dobro ili loše što su Sjedinjene Države srušile snove o doglednoj liberalizaciji Dejtonskog ustava. Ukazujemo na golu činjenicu: Zapad ne samo da nije u protekle četiri godine pokušavao pretvoriti BiH u građansku državu, već je sasvim suprotno: štitio je Dejtonski sporazum pred zahtjevima iz Sarajeva za liberalizacijom.
Vjera da će Zapad investirati svoju snagu kako bi transformisao BiH u građansku državu bila je dugo prisutna u Sarajevu. Vrhunac te vjere bila je euforična proslava Bidenove pobjede 2020. No, danas, niko ozbiljan više ne vjeruje u to, niti gradi svoju politiku polazeći od te premise.
Dakle, Amerikanci nisu ušli u sukob s Dodikom, nastojeći da transformišu BiH u građansku državu. Već, sasvim suprotno: ušli su u sukob s njime, pokušavajući da zaštite dejtonsko uređenje. Uz to, štitili su autoritet Ustavnog suda i OHR-a, kao kamen-temeljac dejtonskog mira.
Dodik tvrdi kako su Srbi, za razliku od Bošnjaka, prihvatili Dejton. Ovako on sažima stvar: Bošnjaci za Dejton govore da je “luđačka košulja”, a u Republici Srpskoj se slavi godišnjica Dejtona.
Glavni refren u izjavama “političkog Sarajeva” jeste zaštita Ustava, a šta je Ustav BiH, nego Dejton!? Istina, dio scene je živio u deluziji da Sud u Strasburu ima snage da promijeni Dejton, ali su se i oni otrijeznili vidjevši da Dejton ima snage da mijenja odluke Suda u Strasburu.
Vjerujem da većina Srba u BiH (uključujući i onu polovinu koja ne glasa) podržava Dejton, ali vlasti RS-a ne podržavaju. To je Dodik, na neki način, i sam priznao na pres-konferenciji. Govoreći o američkim i evropskim administracijama koje su bile na vlasti u protekle tri decenije, Dodik, sjedeći s Lavrovom, kaže: “Oni su iskoristili Dejtonski sporazum da nas okupiraju i zato je naša borba – borba za slobodu.”
Dakle, implementaciju Dejtona – Dodik shvata kao okupaciju. Dakle, Dodik uopće ne podržava stvarni Dejton, čijim je stvarnim provođenjem osigurano 30 godina mira. On podržava neki izmišljeni, fiktivni, “izvorni” Dejton, koji postoji samo u njegovoj glavi i nikad nije bio na snazi.
Taj izmišljeni Dejton nije donio 30 godina mira. Taj fiktivni, “izvorni” Dejton, u kojem nema evropskih sudija, OHR-a, jedinstvenih oružanih snaga BiH, itd, nije donio mir. Nije donio ništa. Nije nikad ni postojao. Nije testiran uopće.
Dakle, pravo pitanje je ko štiti stvarni, realni Dejton, koji je omogućio 30 godina mira, a ko je protiv.
Za Dodika tri decenije Dejtona, koje se proslavljaju ove godine nizom svečanosti, nisu ništa drugo do okupacija. “Izvorni” Dejton, koji je izmislio, nije ništa drugo do sredstvo za rušenje realnog Dejtona. Implementiranog Dejtona. Dejtona koji živimo. Dakle, umjesto mira koji živimo, on nam nudi eksperiment, koji može dovesti do obnove sukoba. Zato su sve američke administracije bile protiv toga.
Dodik kaže da se nadao kako će Trump promijeniti odnos prema BiH, ali, priznaje na konferenciji s Lavrovom: “ostao je jedan dio administracije Bidena koji provodi prethodni narativ”. U prevodu: Amerikanci se drže realnog, a ne “izvornog” Dejtona.
“Ako to ostane dio narativa Trumpove administracije, vjerojatno ćemo ući u sistem razočarenja”, poručio je Dodik s pres-konferencije u Moskvi.
Dakle, on će biti razočaran, ako Dejton, koji je donio 30 godina mira, ostane na snazi, ako ga Amerikanci budu i dalje podržavali.
Nije problem samo što je šef SNSD-a protiv Dejtona. Problem je što mu Rusija pruža podršku u tome. Istina, Lavrov podržava Dejton i BiH, kao jednu državu, uz dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Ali šejtan je, što se kaže, u detaljima.
Kada uđe u detalje – a Lavrov je to uradio na pres-konferenciji – vidi se da šef ruske diplomatije podržava rušenje realnog Dejtona, koji je donio mir. Recimo, Lavrov kaže da je Rusija protiv evropskih sudija u Ustavnom sudu BiH. Kako Rusija može biti za Dejton, ako je protiv temeljne odredbe Dejtona, koja kaže da će, uz domaće, Ustavni sud sadržavati i evropske sudije?!
Takva dejtonska struktura Ustavnog suda nije napravljena slučajno. Već po Vance-Owenovom planu iz proljeća 1993, predviđeno je da evropski sudije sudjeluju u Ustavnom sudu.
Nadalje, po Ženevskom planu iz jeseni 1993, u Ustavnom sudu BiH bi se odluke donosile konsenzusom predstavnika tri republike, koje (po tom sporazumu) čine Savez republika BiH.
Dodik želi da se po tom modelu, iz Ženevskog plana, odlučuje u Ustavnom sudu, ali zaboravlja da mi na snazi imamo Dejtonski sporazum, a ne Ženevski. Po Dejtonu, odluke se donose većinom, a ne konsenzusom sudija iz oba entiteta.
Amerikanci su u Dejtonu, ciljano, svjesno insistirali na tome, po preporuci Clintonovog pravnog savjetnika Lloyda Cutlera. Ako je Dodik htio nešto više, mogao se založiti za nastavak rata, dok ne dobije više; ali kao što znamo, on je, za razliku od Karadžića, bio protiv nastavka rata.
Kada Lavrov podrži potkopavanje strukture Ustavnog suda i način donošenja odluka u ovoj instituciji, on potkopava temelj Dejtonskog sporazuma.
Isto važi i za OHR. Dodik je navodno za Dejton, ali protiv OHR-a. Dakle, protiv institucije, zahvaljujući kojoj je Dejton ostao na snazi, u protekle tri decenije. Voljeli to ili ne, stvarnost koju živimo dokazuje da je rečeno istina. Da nije bilo OHR-a (i Ustavnog suda BiH), stranama u BiH bi bilo ostavljeno da same rješavaju nesporazume. To znači da, u nedostatku kompromisa, ostaje nasilje kao ultimativni arbitar.
Dejton, koji živimo, dakle realni Dejton jeste Dejton sa OHR-om i bonskim ovlastima.
Kada Sergej Lavrov osporava taj realni Dejton, koji je donio 30 godina mira, u ime netestiranog “izvornog Dejtona”, to jeste problem. Ali je još veći problem, kada šef ruske diplomatije, najavljujući da će Moskva vršiti pritisak s ciljem ukidanja OHR-a i uklanjanja evropskih sudija iz Ustavnog suda BiH, spominje i nasilje.
Pred kraj pres-konferencije, Lavrov je kazao da želi poslati poruku i Federaciji, a ne samo RS-u. Bošnjake je, kaže Lavrov, Zapad “zgurao sa ispravnog puta”. Zapad, po Lavrovu, pokušava da sruši konsenzus u BiH, što je “u osnovi zločin” i “poziv za još jedan rat na Balkanu”.
“To je pokušaj”, kazao je ruski ministar, “da se destabilizira situacija, da se isprovocira nasilni scenarij – u to nemam nikakve sumnje, a to ne kriju ni oni – da se iskoristi taj nasilni scenarij, da bi se, koristeći grubu vojnu silu, potisnuli Srbi.”
U politici, kada se govori o tuđim željama, često se zapravo otkrivaju vlastite. Dakle, kada Lavrov kaže da Zapad želi nasilje u BiH, on nam otkriva nešto o vlastitim željama.
U Ustavnom sudu BiH, po Dejtonu, nikada nije predviđeno odlučivanje konsenzusom. Kada Lavrov, u pauzi između diskusija o Ukrajini i BRICS-u, govori o evropskim sudijama u Ustavnom sudu, pa zaključi: ili će se odlučivati konsenzusom ili će biti rat, onda on šalje poruku da Rusija želi nasilnu reviziju Dejtona. Naravno, odluku o takvoj reviziji mora donijeti Beograd, a zatim prihvatiti Banjaluka.
U svakom slučaju, kada se bude raspravljalo o BiH, na predstojećoj sjednici Vijeća sigurnosti, naši najviši zvaničnici i misije zapadnih država trebaju podcrtati ove antidejtonske kontradikcije u izlaganju Lavrova. Želeći da zvuči kao mirotvorac u očima “međunarodne zajednice”, Lavrov kaže da, podržavajući Dejton, podržava državnost BiH. I to je lijepo. Ali Rusija ne može tvrditi da podržava mir, sve dok potkopava temelje realnog Dejtona, zahvaljujući kojima imamo 30 godina mira. Ako Rusi podržavaju Dejton, treba ih pozvati da to zaista i učine, pa neka kažu da ne žele.
