Preporuka za čitanje
Autor: Raport
U saradnji sa izdavačkom kućom “Buybook” Raport objavljuje dijelove najzanimljivijih izdanja sa njihovih polica. Ovog puta donosimo odlomak iz knjige “Prizemna Amerika” čiji su autori Ilja Iljf i Jevgenij Petrov.
S ruskog je knjigu preveo Žarko Milenić.
Od početka putovanja prošli smo države New York, Pennsylvanija, Ohio, Michigan, Indiana i Illinois. U sjećanje su nam se urezala imena bezbrojnih gradova u kojima smo doručkovali, ručali, išli u kino ili noćili. Poughkeepsie, Hudson, Albany, Troy, Auburn, Waterloo, Avon, Freedonia, Erie, Sandusky, Toledo, Peoria, Springfield.
U svim tim gradovima i u stotinjak drugih ovdje neimenovanih spomenik vojniku građanskog rata između Sjevera i Juga stoji na glavnom trgu. To su vrlo mirni spomenici, malog rasta i nimalo ratoborni. Negdje u staroj Evropi, bronzani ili kameni ratnik sigurno će zamahnuti sabljom ili jurnuti na očajnog konja i u svakom slučaju uzviknuti nešto poput: Naprijed, junaci! Ali spomenici američkih gradova potpuno su lišeni inspiracije. Vojnik mlitavo stoji naslonjen na pušku; naprtnjača na leđima zakopčana je po svim pravilima, glava se klanja rukama, a vatreni borac za oslobođenje crnaca samo što nije zadrijemao, uljuljkan jesenjom tišinom.
Ti su spomenici uvezeni iz Njemačke. Potpuno su isti i međusobno se ne razlikuju više od standardnog Forda, od Forda koji ima pepeljaru i zbog toga košta pola dolara više. Postoje vrlo jeftini vojnici, tako mali da bi ih se moglo držati u sobi; postoje skuplji, poput onih koje smo već opisali; postoji, da tako kažem, luksuzni model ‒ vojnik, uz čije noge leži topovsko đule. Općenito, njemačka roba bila je dostupna po svim cijenama, tako da je svaki grad birao spomenik prema svom džepu. Tek relativno nedavno Amerikanci su se oslobodili strane ovisnosti u tom smislu i konačno počeli izrađivati željezne i kamene vojnike vlastitim rukama i od svojih materijala.
Osim toga, svaki američki gradić čiji stanovnici nisu lišeni legitimnog osjećaja patriotizma također ima top iz istog rata Sjevera i Juga i pregršt topovske đuladi. Top i topovska đulad obično se nalaze nedaleko od vojnika i zajedno čine vojno‑ historijski dio grada. Savremeni dio već nam je poznat i sastoji se od automobilskih pogona, apoteka, restorana, trgovina robe od po pet i deset centi i trgovina kolonijalnom robom koja pripada kompaniji Atlantic and Pacific. Znakovi ove kompanije, crveni sa zlatnim slovima, nalaze se u svakom gradu. Trgovine te kompanije izgrađene su po istom modelu, a u kojem god se kutku zemlje kupac nađe uvijek zna da je u trgovini Atlantic and Pacific biber na lijevom pultu, vanilija na toj i takvoj polici, a kokos na toj i takvoj polici. Ova veličanstvena jednoličnost daje kompaniji Atlantic and Pacific čak i neka obilježja besmrtnosti. Čini se da će se u slučaju smrti naše planete svjetla u trgovinama ove kompanije posljednja ugasiti: tako revno i predano služi potrošaču, pružajući mu golemi i uvijek svježi asortiman kolonijalne robe, od banana do cigareta, kako od domaćeg, tako i od uvezenog duhana.
Isto loše vrijeme pratilo nas je cijelim putem. Samo je prvi dan putovanja obasjalo prohladno, smrznuto sunce. Već je u Buffalu padala kiša, u Clevelandu se pojačala, u Detroitu se pretvorila u čistu kaznu, a u Chicagu ju je zamijenio žestoki hladni vjetar koji je trgao šešire i gotovo gasio električne reklame.
Malo prije Chicaga, po kiši i magli, vidjeli smo mračnu viziju Gehryjeve željezare. Metalurgija i nevrijeme zajedno stvorili su takav ansambl da je mraz parao kožu. Tek dan nakon što smo napustili Chicago, ugledali smo plavo nebo, kroz koje je vjetar brzo i bez ceremonije tjerao oblake. Put se promijenio ‒ ne sam put, nego sve što ga okružuje. Napokon smo se vozili kroz industrijski Istok i našli se na Srednjem Zapadu.
Tri su sigurna znaka po kojima Amerikanci nepogrešivo utvrđuju da je pravi Zapad stvarno počeo. Iz izloga restorana i apoteka nestaju reklame koje reklamiraju hot dog (vrući pas). Vrući pas nije toliko daleko od običnog psa: to su vruće hrenovke. Širom svijeta oduvijek postoji vic o hrenovkama i psima, no tek je na istoku Amerike ovaj vic ušao u upotrebu, a pas je postao službeni naziv za hrenovke. Umjesto hrenovki, restorani i apoteke su na izlozima lijepili plakate koji reklamiraju čisto zapadnjačko jelo: bar‑be‑cue ‒ sendviče s prženom svinjetinom. Tada se umjesto optimističnih all right i okay u razgovorima zapadnjaka čuje isto tako optimistično, ali čisto lokalno you bet, što znači sigurno, ali se koristi u svim životnim situacijama. Naprimjer, ako slučajno pitate hoće li biftek koji ste naručili s obroka broj 3 biti ukusan, djevojka slatkog osmijeha će odgovoriti:
„You bet! Sigurno!”
Posljednje, najvažnije obilježje su stari automobili ‒ ne čak ni stari, već starinski. U automobilima iz 1910. godine, na tankim točkovima, voze se ugledni zapadnjaci s cijelim porodicama. Farmeri u plavim overallima prošivenim bijelim koncem ležerno se kreću u starim i visokim Fordovima. Teške šape farmera čvrsto leže na volanima. Crna porodica nekuda se vuče. Ispred sjedi mladi crnac, do njega njegova žena. Na stražnjem sjedalu drijema sijeda punica, a mlada crnačka djeca s nevjerovatnom radoznalošću razgledavaju naš žuti njujorški broj. Porodica očito putuje daleko, jer su za auto privezane kanta i drvene ljestve. Dugouhe, vitke mazge vuku cestom seoska kola. Vozači, također u overallima, upravljaju stojeći. Nijednom nismo vidjeli mazgara kako cijelim putem sjedi u svojim kolima. To je takav stil ‒ stajati u kolima. Proizvodi se sve više starinskih Fordova. Njihove konture su staromodne, pomalo smiješne i istovremeno dirljive. Ima nešto respektabilno u njima. Na neki način nalikuju na najstarijeg Henryja Forda. Uske su, stare, ali u isto vrijeme nekako izdržljive. Oni izazivaju povjerenje i poštovanje.
