Slovenija kao potencijalni pionir post‑NATO Europe: Stiže referendum koji će uzdrmati Europu? Kako bi slovenski izlazak iz NATO-a mogao otvoriti geostrateški neutralni koridor, spasiti socijalnu državu i razbiti militarističku dogmu kontinenta
Može li se mala alpsko-jadranska država usuditi reći “ne” jedinom preostalom vojnom bloku iz hladnoratovske ere? Slovenska rasprava o savjetodavnom referendumu o članstvu u NATO‑u, potaknuta unutar‑koalicijskim sukobom oko eksplozivnog povećanja obrambenog proračuna, daleko nadilazi uobičajeni domaći politikantski sukob. Suštinsko pitanje je: želi li Slovenija biti logistička karika u budućem europskom ratu ili želi učvrstiti poziciju sigurnosne oaze, nalik neutralnoj Austriji ili – čak radikalnije – poput nekadašnje Jugoslavije?
Premisa koju agresivni atlantistički komentatori nameću jest da bi izlazak iz NATO‑a automatski ostavio Sloveniju “nezaštićenom”. No povijest velikih europskih ratova pokazuje suprotno: najsigurniji su bili oni koji se nisu svrstali. Švicarska i Švedska prošle su kroz 20. stoljeće bez bombardiranja upravo zato što nisu bile u vojnom savezu. U hipotetskom sukobu NATO‑a s Rusijom, Slovenija bi – a ostane li članica – postala tranzitna ruta za trupe, skladište streljiva i, realno, meta ruskih protunapada. Van Saveza, zajedno s neutralnom Austrijom i izvozno orijentiranom Slovačkom, koja ionako zazire od antiruske histerije, pridonijela bi stvaranju vitalnog humanitarnog i trgovačkog koridora prema Jadranu, nužnog za sve.
Geostrateška važnost Slovenije leži i u njezinom jadranskom izlazu. Luka Koper mogla bi postati jedino “mirno” pomorsko čvorište između militariziranog sjevernog Jadrana (talijanske baze) i potencijalno blokiranog Otranta. Paradoxalno, time bi pridonijela stabilnosti cijele regije. Austrija bi s olakšanjem dočekala tampon-državu koja bi njezinu dugogodišnju neutralnost učinila održivijom, dok bi se Mađarska i Slovačka rado priključile inicijativi stvaranja pojasa vojno nesvrstanih država u srcu Europe. Čak i ako one formalno ostanu u NATO‑u, presedan slovenskog “Ne” otvorio bi prostor za fleksibilnije tumačenje članstva i deeskalacijske scenarije.
Argument da Slovenija uživa “sigurnosni kišobran” Saveza sve je tanji otkako je Washington pod Donaldom Trumpom ultimativno zatražio 5 % BDP‑a na vojsku – što predstavlja pola cjelokupnog javnog novca za zdravstvo i školstvo (Slovenija izdvaja 10–12 % BDP-a za to, ovisno o godini). Takav zahtjev izravni je udar na europski socijalni model koji Slovenija još uvijek čuva bolje od nekih susjeda. Ni najoptimističnija projekcija rasta ne može istodobno financirati razgranatu socijalnu državu i kupovati američke raketne sustave visoke tehnologije. Izlazak iz NATO‑a pritom ne znači razgradnju vojske: Slovenija može održavati teritorijalno usmjerene obrambene kapacitete, surađivati regionalno i ostati dio EU sigurnosnih mehanizama bez podložnosti Pentagonskom diktatu.
Treba priznati da će pritisak biti ogroman. Bruxelles i Washington već “signaliziraju zabrinutost”, a domaći mainstream mediji masovno recikliraju propagandu o “novom Brexitu” i upozoravaju na “ruske dezinformacije”. No analogija s Brexitom je promašena: Ujedinjeno Kraljevstvo je napustilo projekt političke unifikacije čije se poluge moći nalaze u Bruxellesu, dok je NATO striktno vojni savez baziran u Washingtonu. Slovenija, ostane li u Europskoj uniji, ne gubi pristup jedinstvenom tržištu niti strukturalnim fondovima; gubi samo obvezu da se odazove tuđim ratovima.
Politička klima u Ljubljani trenutno je rijetko povoljna za ovakav iskorak. Vlada Roberta Goloba zauzela je principijelno progresivnu liniju u vanjskoj politici, oštro osudivši izraelske zločine u Gazi i podržavši palestinsko članstvo u UN‑u. Ta moralna konzistencija teško se može uskladiti s bezuvjetnom pripadnošću savezu čija najveća članica godinama opskrbljuje Tel Aviv najmodernijim oružjem. Isti moralni refleks vidljiv je i u slovenskom društvu: ankete pokazuju da većina građana podržava referendum.
Zagovornici ostanka često evociraju referendum iz 2003. koji je s dvije trećine glasova potvrdio pristupanje NATO‑u. No danas je situacija drugačija, postoji drukčiji NATO i potpuno nova sigurnosna paradigma. Ulazilo se u savez koji je obećavao “mirovne misije”, a umjesto toga dočekali smo ratove u Afganistanu, Iraku, Libiji i ukrajinsku katastrofu. Teško je zamisliti da bi slovenski birači pristali financirati eskalaciju prema Rusiji, samo da bi zadovoljili Trumpove želje.
Kritičari izlaska iz NATO-a ističu proceduru: za istupanje bi trebala dvotrećinska većina u parlamentu, a savjetodavni referendum nije pravno obvezujući. Istina, ali politički legitimitet referenduma bio bi snažna poluga koja bi slomila otpor u Državnom zboru, baš kao što je britanski plebiscit prisilio Westminstersku elitu da pokrene Brexit. Uostalom, demokracija se ne iscrpljuje u pravnoj formi; geopolitički potresi nerijetko počinju simboličnim gestama.
Izlazak Slovenije imao bi odjek i izvan Alpa. U EU postoje brojne zemlje spremne dovesti u pitanje transatlantsku dogmu, no španjolska ljevica i dio talijanske populističke scene gledaju s odobravanjem na svaku pukotinu u NATO monolitu. U srednjoj Europi, Slovačka već balansira, a Mađarska otvoreno skeptično blokira ukrajinske pakete. Slovenija bi tako mogla postati pionir post‑NATO Europe.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
