Trumpov udar i utrka do dna: Krenula je spirala subvencija i carina iz koje će svi obični ljudi, ali i široki gospodarski sektori, osjetno osiromašiti – globalna neoliberalna ekonomska fantazija sad nestaje u stvarnom vremenu
Novi set tarifa koje predsjednik Donald Trump uvodi već ovog tjedna – s prosječnom stopom carine koja s 2,3% skače na približno 18% – predstavlja najdrastičniji povratak protekcionizmu od tridesetih godina prošloga stoljeća. Iako zvuči tehnički, riječ je o jednostavnoj ideji: Washington uvodi dodatne poreze na robu koja ulazi na američko tržište. Cijena proizvoda u konačnici se povećava, a ono što je do jučer bilo jeftino postaje skuplje (i manje dostupno američkom potrošaču, što je i cilj, da se potakne kupovina američkih proizvoda). Međutim, situacija nije crno-bijela – jesu li carine zapravo “kazna” za inozemstvo ili trošak koji će na kraju platiti sami Amerikanci?
Carina je porez na uvoz; namet, ali s putovnicom. U praksi ga prvo plaća uvoznik, no on ga gotovo uvijek prebacuje na distributera, trgovca i, na kraju, potrošača. Prema procjeni Yaleova Budget Laba, prosječna američka obitelj će samo ove godine potrošiti oko 2.400 dolara više za istu košaricu proizvoda. Inflacija se, dakle, vraća na mala vrata, a najteže pogađa kućanstva nižih prihoda, koja relativno više troše na hranu, odjeću i elektroniku – upravo one kategorije na koje se carine najviše odnose. Drugim riječima, Trumpov protekcionizam oblikuje se u unutarnji porez, ali bez jasne političke rasprave kakvu bi povećanje poreza na dohodak zahtijevalo.
Zagovornici tarifa u Washingtonu tvrde da će mjere ojačati domaću proizvodnju i smanjiti trgovinski deficit. Teorija je privlačna, no američka seindustrija proteže kroz globalne lance vrijednosti. Tipičan “američki” automobil uključuje čelik iz Kanade, senzore iz Tajvana i čipove iz Južne Koreje – poskupljenjem tih komponenti, poskupljuje i konačni proizvod, čime se smanjuje konkurentnost. Zaštićena radna mjesta u čeličanama možda će opstati, ali će se ugroziti tisuće radnih mjesta u tvornicama koje te čelike prerađuju. Protekcionizam dakle nije “branitelj radnika” nego redistribucija između dobitnika i gubitnika unutar granica – često na račun većine.
Globalne burze reagirale su odmah: paneuropski STOXX 600 potonuo je gotovo 2%, a MSCI indeks azijsko-pacifičkih dionica izgubio je 1,5% u samo jednom danu. Tržište zapravo signalizira kolektivnu neizvjesnost. Kada najveće svjetsko gospodarstvo preko noći promijeni cijene ulaza, cijeli sustav linearnih, “just-in-time” lanaca opskrbe počinje kašljucati. Tvrtke se povlače iz dugoročnih planova, odgađaju investicije, a kupci čekaju da vide gdje će se cijene zaustaviti. Ta “pauza” u odlučivanju često je skuplja od samih carina.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
