Trumpova završnica u Europi: Kako trenutačna politička elita u Washingtonu vidi rasplet oko Ukrajine i koji su im glavni ciljevi
Trumpova završnica u Europi nije samo jedan potez, već koreografija s nekoliko pažljivo osmišljenih činova: simbolična “normalizacija” dijaloga s Moskvom, ispitivanje minimalnih okvira za nagodbu bez iluzija o “povratku na 1991.”, te sustavno prebacivanje financijskog, političkog i reputacijskog tereta na Europu. U tom rasporedu uloga, Washington želi djelovati kao mirotvorac, Moskva kao nezaobilazan partner, a Bruxelles kao odgovorna odrasla osoba koja plaća račun. Pritom ne nudi kraj rata, nego izlaz iz američke zamke – uz cijenu koju će ponajprije platiti europske ekonomije i ukrajinsko društvo.
Aljaska je stoga imala ulogu pozornice. Sam susret na američkom tlu, s gestama protokolarne bliskosti i bez moraliziranja, signalizirao je prekid s doktrinom potpunog “izoliranja Rusije”. Već taj kadar – američki predsjednik i ruski predsjednik u duljem razgovoru licem u lice – poručuje da je politička realnost važnija od pedagoške retorike. Washington je time poslao poruku domaćoj publici da pokušava diplomaciju, a globalno da priznaje novu raspodjelu moći, barem kao privremenu radnu hipotezu.
Nekoliko dana nakon toga, u Bijeloj kući, razgovori s ukrajinskim i europskim liderima doveli su ton do realnosti. Rjeđe se spominje “povratak teritorijalnog integriteta” kao neupitna zapovijed, a češće “uređenje nakon rata” kao paket koji mora pratiti ono što se događa na terenu. To ne znači da je Zapad promijenio moralne stavove; znači da je promijenio procjenu raspoloživih poluga. Nakon godina sankcija koje nisu slomile rusku ekonomiju ni oslabile njezine veze s Kinom i Globalnim Jugom, Washington zaključuje da je održivije kontrolirano spuštati ljestvicu ciljeva nego podizati obveze.
Ruski zahtjevi u takvom okviru djeluju hladno aritmetički: neutralnost Ukrajine, odustajanje od NATO-ambicija, izostanak zapadnih trupa i instruktora na ukrajinskom teritoriju, te teritorijalni “rasplet” u kojem Donbas postupno prestaje biti sporna zona, a linije u Hersonu i Zaporožju bivaju zamrznute uz eventualne korekcije na sjeveroistoku. To nije ultimatum koji bi Kijev trebao potpisati sutra; to je nacrt kroz koji Moskva testira koliko je Zapad spreman odustati od vlastitih crvenih linija. Zato se pregovori vode u slojevima i višekanalno, a ne pred kamerama.
Trumpova politička klasa u svemu tome ne traži “povijesnu pravdu”, nego održiv američki položaj. Ciljevi su prozaični i precizni: ishod koji se ne doživljava kao poraz, minimalna američka obveza na istočnom boku, maksimalna europska financijska i vojno-industrijska mobilizacija, zadržavanje prava na američki veto nad ključnim odlukama, te preusmjeravanje strateške pozornosti prema Indopacifiku. Nazivnik je jasan – Kina je dugoročna prijetnja broj jedan, a europsko bojište troši resurse. Ako se Europi može ponuditi politički zadovoljavajuća priča uz čvrstu ekonomsku realnost, Washington će taj put izabrati.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
