Ono što govori Ramiz Salkić u skupštini entiteta RS, pred svim tim političkim kabadahijama, secesionističkim tribunima i negatorima države i Bošnjaka, mnogi se ustručavaju napisati na društvenim mrežama.
I na posljednjoj sjednici Narodne skupštine entiteta RS Nenad Stevandić mu je oduzeo riječ. Razlog je apsurdan – Ramiz im je rekao da se pogledaju u ogledalo, piše Nedim Hrbat za Politicki.ba.
Takve scene nisu incident, nego ustaljena praksa.
Ramiz Salkić godinama nastupa uspravno, bez kompleksa i kalkulantskog dodvoravanja, svjestan odgovornosti – ne govori u svoje ime, nego predstavlja narod.
No, u entitetu FBiH i državi vlada muk na sve to javno, institucionalno i političko nasilje.
Muk je bio i kada su Ćamilu Durakoviću oduzeta ustavna prava i elementarni resursi koji mu pripadaju kao potpredsjedniku entiteta. Čast izuzecima, ponekom saopćenju i usamljenoj izjavi – ali, upravo ta sporadičnost samo potvrđuje pravilo sistemske šutnje.
Reakcije se, kad ih uopće bude, često javljaju u zavisnosti od stranačke pripadnosti, pa se tako jedno ponižavanje prešućuje, a drugo koristi kao prilika za dnevnopolitičko nadmetanje.
Sjeća li se iko da je u julu zapaljen automobil narodnog poslanika Amira Hurtića?
Zato je pitanje neminovno: Trebaju li uopće Bošnjacima i njihovoj političkoj eliti vlastiti predstavnici u RS-u?
Ako im trebaju, ako zagovaraju ravnopravnost, cjelovitost i nedjeljivost države, ako im je stalo do političke vidljivosti Bošnjaka u RS-u, zašto ne reaguju na svakodnevne napade, prezir kojim ih se tretira, ponižavanje i nasilje nad njihovim predstavnicima – Salkićem, Durakovićem, Musićem, Duratovićem, Hurtićem, Tabakovićem i brojnim drugima?
Politički predstavnici Bošnjaka u entitetu RS se ne mogu svesti na lične stavove ili pripadnost strankama. Riječ je o institucionalnom subjektivitetu Bošnjaka u RS-u.
Svako sistematsko uskraćivanje njihovih prava, poništavanje i delegitimisanje njihovog glasa ili javno degradiranje njihovog položaja ne predstavlja atak na pojedince, nego zahvat u samu strukturu institucionalne ravnopravnosti i pokušaj reduciranja ili negiranja političkog subjektiviteta Bošnjaka u okviru entiteta RS.
Naprosto, pasivnost i šutnja šalju signal da njihova uloga nema podršku čak ni od strane vlastitog naroda i političke elite u entitetu FBiH i državi. Ona oslabljuje njihovu poziciju u entitetu RS, a dugoročno potkopava i ideju jednakopravnosti naroda u cijeloj Bosni i Hercegovini.
To nije odsustvo stava, nego pristajanje da se ravnopravnost Bošnjaka u RS-u pretvori u dekor, a njihovo političko prisustvo u fikciju. Krajnji rezultat takvog odnosa ponovo je vidljiv – Bošnjake u entitetu RS, mimo njihove volje, “predstavlja” i SNSD-ova Bošnjakinja po potrebi, Nina Bukejlović – farsična zamjena Mirsada Duratovića.
